Reforma mirovinskog sustava: Hoće li se solidarnost pretvoriti u diskriminaciju?

Jučer je iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava stigla informacija koja je dovela u pitanje sve dosadašnje napore mirovinske reforme te, posljedično, smisao postojanja mirovinskih fondova. Naime, Ministarstvo ne namjerava dodatak od 27%, koji trenutačno dobivaju svi umirovljenici iz 1. mirovinskog stupa, bezuvjetno osigurati i štedišama 2. stupa. Istina, Ministarstvo će omogućiti budućim umirovljenicima rođenima nakon 1962. da prebace svoju privatnu mirovinsku štednju iz 2. stupa u 1. stup te primaju mirovinu uvećanu za dodatak od 27% pokaže li se da im je izračun mirovine u tom slučaju povoljniji. No, to je obmana.

Godinama je, naime, jasno da se svim umirovljenicima iz 2. stupa jednostavno treba priznati dodatak od 27% te bi u tom slučaju najvećem broju novih umirovljenika već za koju godinu zbroj mirovine iz 1. i 2. stupa bio viši u odnosu na mirovinu samo iz 1. stupa. Ako prijedlog Ministarstva prođe parlament, otvorit će se nekoliko pitanja:

Kako je moguće princip međugeneracijske solidarnosti pretvoriti u princip međugeneracijske diskriminacije - zašto mi trenutačno kao porezni obveznici umirovljenicima plaćamo dodatak od 27%, a nama će taj dodatak biti uskraćen? Hoće li sav taj silni novac uplaćivan kao “dodatak od 27%” biti vraćen generacijama mlađima od 1962? To bi jedino bilo pošteno, ali Ministarstvo to ne želi, nego arogantno u zamjenu za jednak tretman traži našu cjelokupnu mirovinsku uštedu.

Imamo li osnova za ustavnu tužbu ako nam “27%” koje plaćamo postojećim umirovljenicima neće biti vraćeno? Sigurno. Uostalom, kakvog su uopće smisla imali mirovinski fondovi ako bezuvjetno mi iz 2. stupa ne dobijemo “dodatak od 27%”? Prvo su nas političari potjerali da štedimo u mirovinskim fondovima koji su pak sukladno državnim pravilima 75% naše uštede na razne načine posuđivali državi, a sada bismo mi, mirovinski štediše koji smo financirali tu novca gladnu državu, trebali toj istoj državi opet predati našu mirovinsku štednju da bismo dobili “dodatak od 27%” koji normalno primaju svi penzioneri u 1. stupu, a koji, gle čuda, mi financiramo? Ispada da je dugoročni cilj reforme financiranje države i starih penzionera, a ne visina naših budućih mirovina. Jako nepravedno.

Ako će se mirovinski fondovi i dalje bazirati na tome da prosljeđuju naš novac državi, pa da onda mirovinski štediše vraćaju ukamaćeni novac državi kako bi dobili jednakopravni status sa starijim penzionerima, zašto onda fond menadžeri jednostavno nisu državni dužnosnici umjesto što nas se obmanjivalo da imamo privatnu mirovinsku štednju kojom upravljaju privatne kompanije, tj. društva za upravljanje fondovima? Kakve mi koristi imamo od toga da se naša izdvajanja za 2. mirovinski stup nazivaju našom privatnom mirovinskom štednjom ako su fondovi zapravo agenti interesa države, a ne naših privatnih interesa?