Izdvojeno mišljenje

Propala prilika u Rijeci

Dok su naši ministri gubili vrijeme spašavajući škver, nisu primijetili da Talijani vuku velike poteze.
 Matija Djanjesic / CROPIX

E sad me već trakavica s Uljanikom počela živcirati. U mojoj glavi možda previše sklonoj simplifikaciji teško mogu shvatiti na osnovi čega naši sudovi odgađaju stečaj Uljanika. Svi uvjeti za otvaranje stečaja su tu. Premijer je rekao da ne mogu prihvatiti plan restrukturiranja. Priča je gotova. Zašto, ljudi moji, i dalje gubimo vrijeme traženjem nekih novih izgleda kad je stečaj, u konačnici, sasvim normalna stvar u životnom ciklusu poduzeća.

Zašto sam se počeo živcirati? Pa gubljenje vremena s Uljanikom ekstremno je skup sport. U pričama koje uspoređuju trošak restrukturiranja Uljanika i stečaja Uljanika potpuno se previđa potencijalni trošak proizišao iz propuštenih prilika. Umjesto mučenja s neprofitabilnim Uljanikom, mogli smo raditi nešto drugo, nešto isplativo. Ne bi li nam bilo puno bolje za tri, pet ili deset godina da se nekoliko važnih ministara zadnjih mjeseci bavilo dogovaranjem konkretnih novih poslova ili, ne daj bože, nužnim reformama?

Mi uporno zaboravljamo da u globalnom selu odgovorni političari više ne gube vrijeme na oživljavanje polumrtve krave ne bi li se ona jednog dana čudesno pretvorila u veličanstvenu muzaru. To jednostavno nije pametno.

I dok su naši ministri uporno i pomalo mazohistički gubili svoje dragocjeno vrijeme spašavajući ili glumeći da spašavaju propali škver, vjerojatno nisu ni primijetili da su nam susjedi Talijani praktično u dvorištu povukli velike poteze, sklopili zaista važne dogovore s Kinezima.

Za vrijeme nedavnog posjeta Xi Jinpinga Rimu potpisano je 29 ugovora vrijednih 2,5 milijardi eura. Pri tome je sama vrijednost tih 29 ugovora zanemariva prema ukupnom potencijalu posla koje ti ugovori mogu donijeti Talijanima.

Italija je postala prva zemlja iz reda razvijenih zapadnih ekonomija koja je pristupila kineskoj Belt and Road inicijativi, što je ništa drugo nego novo ime za Put svile. Manje je tu važno što će se ostale članice G7 zgražati nad tim kako je gospodarski onemoćala Italija suočena s perspektivom dugogodišnje stagnacije brzo i lako klekla pred mirisom kineskih milijardi kojima će se financirati infrastrukturni, energetski i poljoprivredni projekti. Važno je da su nam Kinezi pred nosom s Talijanima sklopili strateški dogovor koji će Italiju učiniti konkretnijom nego Hrvatskom, a račun će platiti – Kinezi.

Kineske kompanije dobile su pristup gradnji talijanskih pruga, cesta i, što je posebno važno, luka. Već sad je sasvim sigurno da će Kinezi od Trsta napraviti apsolutnu dominantnu luku sjevernog Jadrana preko koje će organizirati invaziju kineskog izvoza na tržišta srednje i istočne Europe. To pak, drugim riječima, znači da će Luka Rijeka u europskim razmjerima ostati poprilično beznačajna lučica koja nije iskoristila potencijale. Zašto? Pa ne zbog toga što su Kinezi odlučno i samoinicijativno odabrali da njihova kompanija Komunikacija i gradnja uđe u trbuh Europe preko Trsta, nego duboko vjerujem da je i Trst i država Italija puno kvalitetnije pripremila prihvat kineskog novca dok su naši ministri što svojom voljom, što zbog toga što su ih drugi natjerali, raspirivali fantazmagoriju o spašavanju Uljanika.

Luka Rijeka, duboko vjerujem, samo je jedan primjer propuštene prilike, baš kao što niti Kinezi nisu jedini investitori s kojima smo se mogli dogovoriti. OK, uskoro će se u Hrvatskoj dogoditi poprilično važan skup na kojem će se premijer hvaliti dobrom suradnjom i perspektivama biznisa s Kinom, ali nekako se čini da to neće biti niti blizu konkretnih poslova koje su talijanske kompanije iz, recimo, energetike i konstrukcije već potpisale s tim istim Kinezima.

Dok se mi bavimo Uljanikom i ženiramo se s dvojbama jesu li nam Kinezi dovoljno dobra fora, Kinezi već rade u tvornicama na talijanskom poluotoku i proizvode robu koju će resiti etiketa “made in Italy”. I kolikogod zapad gunđao protiv kineskog Huaweija zbog navodnog špijuniranja i krađe intelektualnog vlasništva, Talijani su lijepo dogovorili s tim istim notornim Huaweijem da im grade ključne nacionalne komunikacijske mreže. A kako mi stojimo s ICT infrastrukturom?

Živimo u svijetu u kojem su nove tehnologije i disruptivne inovacije postali nosači globalizacije. Multilateralni sporazumi nisu i neće pasti zbog Trumpa i sličnih inicijativa. U svijetu suvremene trgovinske razmjene Trump je pričama o dizanju tarifa došao tek do prozaične činjenice da su Sjedinjene Države zabilježile rekordni trgovinski deficit u povijesti. Promjene u trgovini i trgovinskim tijekovima su sve brže i ubrzavaju se. Vrijeme za čekanje davno je prošlo.

S obzirom na to da naši policy makeri očigledno ne čitaju baš suvremeno ekonomsko i poslovno štivo, preporučio bih im da se vrate slavnom ekonomistu iz 19. stoljeća, Davidu Ricardu. On je tvrdio kako je komparativna prednost nacija koristiti svoju zemlju, rad i kapital tamo gdje si bolji, a pri tome druge nacije koriste svoje kompetitivne prednosti i rade ono o čemu su one bolje. I eto danas, u 2019., globalizacije kojoj David Ricardo strastveno plješće iz bloga. No, mi nismo i nećemo iskoristiti luku Rijeka, njezinu poziciju i relativno jeftine lučke radnike da postanemo kineska vrata u Europu jer smo se, bojim se, bavili Uljanikom.

Pa nije baš za čestitati, je li tako?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:12