Izdvojeno mišljenje

Poruka hrvatskim političarima: Prestanite podcjenjivati nas, vlastite birače

Politička mišljenja formiraju se na temelju povjerenja, a ne argumenata i dokaza
Andrej Plenković (lijevo) i Zoran Milanović (desno)
 Damjan Tadić / CROPIX

Kako je sve više očigledno da su se i vodeće hrvatske političke stranke inficirale teško izlječivim populizmom, čini se zanimljivim prenijeti zaključke o mehanizmima kojima populizam transformira političku scenu iz specijalnog izdanja koje inače čitaju ponajprije bihevioralni psiholozi te je stoga na takvo štivu prilično teško nabasati. Iako je malo vjerojatno da će se to uistinu dogoditi, valja zamoliti vodeće domaće političare, koje inače karakterizira potpuno ignorantski osobni odnos prema znanosti, da učine ono što im nikada samima ne bi palo na pamet; neka posjete web stranicu behavioralsicentist.org i pronađu barem sažetak unikatnog žurnala “Cognitive Science of Political Thought”, koji je objedinio istraživanja i zaključke niza psihologa. Za naše nemušte političare važno je da to pročitaju jer se ne radi samo o akademskoj vježbi ambicioznih psihologa nego o, citirajmo, “praktičnim implikacijama za političare policymakere i druge stakeholdere”, kojima mogu popraviti stanje političkog diskursa punog predrasuda i polarizacije.

Tri su ključne poruke političarima koje se mogu izvući iz radova bihevioralnih psihologa.

Prvo: Nemojte pretpostavljati da poznajete svoje biračko tijelo.

Razni generali poslije bitke pisali su ekstenzivne i jako mudre analize što je sve krenulo po krivu kad su svijetu priuštena dva najveća politička iznenađenja u posljednja dva-tri desetljeća - referendumska pobjeda pro-Brexit političara u Britaniji i poraz mainstream političarke Hilary Clinton od osebujnog desnog populista Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama. Ekonomska, socijalna i politološka post mortem analiza tih iznenađenja dala je vrlo jasne, ali prilično komplicirane odgovore kroz koje su, zapravo, prepričavana zapažanja o očiglednim promjenama na koje mainstream stranke nisu reagirale. Bihevioralni psiholozi primijetili su, pak, obrasce u greškama političkih stratega proizašlih iz uobičajene ljudske percepcije. Kad, primjerice, neka politička opcija ima pojedine ekstremne karakteristike, ljudi pretežito pretpostavljaju da pobornici te političke opcije imaju ekstremističke karakteristike. Ako birači izaberu kandidata s ekstremnim stavovima (npr. Trumpa sa stavom o imigrantima), promatrači procjenjuju da je ekstremizam glavna motivacija izbora ekstremnog kandidata. No, ako zaključite da je 63 milijuna Amerikanaca glasalo za Trumpa zbog njegovih pojedinih ekstremnih stavova, onda zapravo, dokazali su bihevioralni psiholozi, imate predrasude prema tim biračima. Radi se o psihološkom mehanizmu koji na političkoj sceni samo pojačava polarizaciju. Stoga policymakeri trebaju izbjeći zamku uvlačenja u lažni osjećaj “znanja” o tuđim izborima i preferencijama.

Ako krivo procjenjujete da značajan broj birača donosi odluke s ekstremnih pozicija i ako ste u krivu, jako ćete podcijeniti njihove doista bitne pozicije. U suvremenom socijalpolitičkom kontekstu ovaj bihevioralni mehanizam objašnjava polarizacije više vrsta. Ekonomske elite često se, recimo, percipiraju kao kompetentne ali hladne, a ljudi s nižim primanjima kao nekompetentni, ali topli. Taj dvodimenzionalni svijet predrasuda funkcionira dvosmjerno - elite gledaju na puk s nižim primanjima kao na arogantnu skupinu, dok siromašniji elite doživljavaju kao varalice. Prepoznavanje stereotipizacije u ovom i sličnim slučajevima prvi je korak u smanjenju opasnih političkih podjela.

Glavna lekcija ponašanja birača u 2016. glasi: ljudska vrsta funkcionira kao pleme. Politička mišljenja formiraju se na temelju povjerenja, a ne argumenata i dokaza. Bitno je tko nosi poruku - ti koji je donose na prijemčivi način, nagrađeni su pravom da sugeriraju rješenja. Većina ljudi zapravo outsourca donošenje političkih odluka, ne donose ih doista osobno. Pri ovome valja voditi računa da ljudi poštuju one koji poštuju njih.

Ako želite stabilnost za svoju zemlju, onda ste se kao političar sigurno upitali kako joj osigurati nužnu stabilnost. Ključno pitanje u tom kontekstu bihevioralni psiholozi postavili su na najjednostavniji mogući način: Što učiniti s ekstremizmom?

Grupa autora skupila je obilje dokaza o tome kako kognitivna dinamika nasilnog ekstremizma uključuje potrebu za osobnom signifikantnošću, pri čemu je središnja potreba supresija tuđih potreba. Stoga aktivna politika koja želi smanjiti utjecaj nasilnog ekstremizma mora raditi na smanjivanju potrebe za ostvarivanje osobnog značaja kroz radikalne akcije, i to relativno prema želji za zadovoljavanje drugih potreba. To ispunjavanje potrebe za osobnom signifikantnošću može se realizirati na vrlo jednostavne, ljudske načine; spajanjem ljudi s obitelji i zajednicom, preferiranjem nenasilne pred nasilnom ekspresijom te osiguravanjem nenasilnog iskazivanja signifikantnosti. Je li teško potaknuti pokrete s prihvatljivim socijalnim i klimatskim ciljevima?

Čini se da je treće pitanje koje su postavili bihevioralni psiholozi ono ključno: Kako ljudi mogu doista slušati jedni druge?

Suvremeni plemenski politički mentalitet onemogućava međupartijsku komunikaciju, dovodi do krivih procjena i sistemskog precjenjivanja magnitude negativnih osjećanja kad su pripadnici vaše političke skupine izloženi informacijama “druge strane”.

Pametnome dovoljno.

Hrvatskim političarima, koji, pretpostavljam, neće to baš najbolje razumjeti, prevest ću baš onako doslovno, seljački: prestanite podcjenjivati nas, vlastite birače. Sve što se učini kroz javne politike, a donese pozitivne promjene, bit će jako brzo prepoznato i nagrađeno. A ako baš morate, trujte primitivizmom i ostalim glupostima sami sebe i svoj stranački kružok na nekoj pijanki iza vrlo visokih i neprelaznih zidova.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 22:08