Nije populizam ako se u državnom sektoru režu plaće koliko i u realnom

Izgleda da je deset godina neprestanih kritika ponašanja triju različitih premijera tijekom posljednje gospodarske krize ipak urodilo plodom. Ovaj put Vlada je ipak donijela mjere koje su prvenstveno usmjerene na realni sektor.

Deset godina upozoravamo na činjenicu da su Sanader, Kosor i Milanović u krizi 2007./2008. spašavali javni sektor i uništili realni. Do 2013. godine izgubljeno je 212.000 radnih mjesta, industrijska proizvodnja je pala za 20%, a BDP je pao za 12%. Smanjenje gospodarstva uzrokovalo je smanjenje prihoda države koja se onda odlučila još više pritisnuti gospodarstvo povećanjem poreza i dodatno se zadužiti. Dug opće države je porastao s 28% BDP-a na, do maksimalnih 84% u 2014. Zbog svega toga Hrvatska je od svih zemalja Europske unije bila najduže u recesiji.

Ta je recesija bila izazvana krahom hipotekarnih kredita u Americi čiji su se odjeci osjetili i u Hrvatskoj. U ovom trenutku izgleda da će kriza zbog korone imati puno direktniji i snažniji utjecaj i na hrvatsko gospodarstvo kao i gospodarstvo Europe i cijelog svijeta. Tada su neke tvrtke bile više izložene potresima na međunarodnim tržištima, a danas su direktno izloženi ljudi, radnici i kupci. Zatvaranje trgovina i ograničenja kretanja praktički zaustavljaju cijelo gospodarstvo. Ako nema potrošnje onda nema novca za plaće, a ako nema plaća onda je potrošnja još manja pa se cijelo gospodarstvo urušava.

Od šezdesetak mjera koje je Vlada donijela dvije su važne. Odgađa se plaćanje nekih poreza i doprinosa, među kojima nije PDV, i preuzima se plaćanje minimalne plaće nekim tvrtkama. Prva mjera je odmah dočekana na nož. Poduzetnici su s pravom rekli da im odgoda plaćanja poreza ne predstavlja nikakvu uštedu te da im to ne može značajno pomoći u održavanju aktivnosti. Druga mjera bi mogla biti korak u pravom smjeru, ali dojam je da nije dobro promišljena. Osnovna logika je sljedeća: ako smo tvrtki zabranili raditi ili ako joj je promet pao za više od 20% onda će država njenim radnicima osigurati minimalnu plaću.

Tvrtka onda mora procijeniti je li spremna investirati u nekog radnika osamsto kuna mjesečno za poreze i doprinose kako bi s njim mogla nastaviti raditi nakon krize. Slično tome treba gledati i ovu Vladinu mjeru. Vlada sada investira u zadržavanje radnih mjesta kako bi nakon krize ti radnici mogli uredno nastaviti plaćati poreze i doprinose. Od prosječne bruto plaće u 2019. od 8766 kuna državi ide oko 3600 kuna.

Znači da će se za svaki mjesec isplaćene subvencije plaće, državi isplatiti već u prvom mjesecu kada se plaća vrati na normalu! I to ne računajući poreze i doprinose na subvenciju koje će tvrtka jednom morati platiti.

Ipak, ako zabrana djelatnosti potraje par mjeseci, vrlo brzo će postati jasno da će, zbog međusobne povezanosti, svim tvrtkama promet pasti za više od 20%.

Država bi se mogla naći u situaciji da mora svaki mjesec osigurati oko 3 milijarde kuna za ovu mjeru. Tako dolazimo do vječnog pitanja “od kuda novci?”. Ponavljam kao papagaj da država nema svog novca. Država ima samo naš novac koji nam je uzela putem poreza i doprinosa. Kada se zaduži onda je to novac naše djece koji će njima uzeti u budućnosti kada će trebati otplatiti uzete kredite.

Kada proda neku imovinu, zgradu ili tvrtku onda je prodala nešto što je jednom davno kupila našim porezom. Nadam se da ovaj puta Vlada neće pokušati povećati poreze. Zaduženost Hrvatske već je viša od usporedivih zemalja te je ne bi bilo mudro nekontrolirano povećavati. Što se može napraviti ako nema dodatnih prihoda i nema novih kredita? Smanjiti troškove.

Tako dolazimo do tabu teme koja svakom radniku u realnom sektoru digne živac svaki put kad od Plenkovića, Božinovića ili Marića čuju poziv na zajedništvo, solidarnost i žrtvu. Pokažite primjerom, štedite, krešite i režite. Budite principijelni i pratite situaciju u realnom sektoru. Koliko se smanji zaposlenost u realnom sektoru, smanjite zaposlenost u državnom. Koliko se smanje plaće u realnom sektoru, smanjite plaće u državnom. I ne, to nije populizam. To je usklađivanje prihoda s rashodima. To svi gospodarski subjekti moraju raditi kad im padne prihod. Na kraju se priča svodi na odluku hoće li bez posla ostati radnik u proizvodnji ili državni službenik.

Bojim se da će ipak prve mjere koje će im pasti na pamet biti prodaja HEP-a, Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda te, vječan mamac svim političarima, nacionalizacija drugog mirovinskog stupa.