Nakon potresa pokazali smo da smo ljudi, a morat ćemo pokazati i da smo društvo

Jedna od najpoznatijih, ili možda najzloglasnijih, izjava velike britanske premijerke Margaret Thatcher ona je da "ne postoji društvo, nego samo pojedinci i njihove obitelji". Desetljećima nakon odlaska Thatcher s javne scene ta je rečenica preživjela u javnom diskursu, uglavnom zloupotrebljavana kao propagandna krilatica hiperindividualističke, paleolibertarijanske, ali zapravo fundamentalno nazadne ideologije. Ta se ideologija iznova i iznova pokazala pogrešnom, no, nažalost, malo je prilika u kojima se može prepoznati postojanje solidarnosti, empatije i zajedničkog interesa koji nadilazi usku definiciju primarne zajednice kao što su prirodne katastrofe. Katastrofalni potres koji je pogodio Petrinju i okolna banijska sela, odnio barem sedam ljudskih života i doslovno stotine, ako ne i tisuće ljudi ostavio bez krova nad glavom takva je prilika. Pa kad su se gotovo trenutačno nakon potresa rijeke hrvatskih građana slile prema unesrećenim područjima s namjerom da pomognu, kad se diljem zemlje počela prikupljati pomoć, kad iz susjedne Slovenije prema Petrinji ide kolona građevinskih strojeva, iz siromašne Sjeverne Makedonije stiže financijska dotacija, kad nam iz daleke Švedske šalju šatore i krevete, a preko društvenih mreža asistenciju obećava premijer Kanade, nije li to - kvragu - dokaz da ipak postoji nešto više od nas samih i naših obitelji?

Ipak, koliko god impresivna bila enormna mobilizacija hrvatskih građana u pomoći nastradalim stanovnicima Banije, pravi test snage našeg društva tek nam predstoji. Počet će tek onda kad osiguramo da nijedan stanovnik nastradalih područja predstojeće dane ne provodi gladan, žedan, pothlađen ili bez krova nad glavom. Kako je krenulo, ne treba sumnjati da ćemo u tome relativno brzo uspjeti. No, možemo li tim ljudima i svima ostalima koji žive na području Banije osigurati uvjete za dugoročno dostojanstvenu egzistenciju u njihovu zavičaju? Za odgovor na to pitanje trebat će puno više od impulzivne kampanje solidarnosti i dobročiniteljstva.

Kako je primijetio i predsjednik Republike Zoran Milanović, najveća tragedija banijskog potresa jest u tome što je on pogodio jedan od najsiromašnijih i ekonomski najdepriviranijih dijelova Hrvatske. Takvu kvalifikaciju podupire i površan uvid u statistiku. Kao prvo, radi se o demografski ruiniranom području. Od 1991. do 2011. stanovništvo Banije se prepolovilo, s oko 118 tisuća na 60 tisuća stanovnika. Ipak, taj trend se nastavio, pa je pretpostavljeni broj stanovnika 2017., prema Državnom zavodu za statistiku, iznosio oko 48 tisuća. Ukratko, to znači da na tom ogromnom prostoru živi otprilike jednak broj ljudi kao u užoj zagrebačkoj gradskoj jezgri, a bitno je primijetiti da doslovno nijedna jedinica lokalne samouprave na području Banije u razdoblju od 2011. do 2017. nije imala pozitivnu migracijsku bilancu. U samo sedam godina Banija je zbog odseljavanja izgubila 14,5 posto stanovništva. Posljedica tako malog broja stanovnika jest i njegova raspršenost, pa 64 posto naselja na Baniji ima manje od 100 stanovnika, a 86 posto manje od 200. Već 2011. godine sedam je banijskih naselja bilo bez stanovnika, a njih 14 s manje od deset žitelja. Danas je situacija vjerojatno i gora. Dobna struktura stanovništva također je bitno gora od državnog prosjeka, ljudi su znatno stariji, a u pojedinim općinama, poput Dvora i Vrginmosta, broj umrlih godišnje nadmašuje broj rođenih za pet ili šest puta. Na koncu, i ekonomski pokazatelji su loši. Prosječna nezaposlenost na području Banije već se dva desetljeća kreće između 20 i 25 posto, a prema podacima iz 2011., doslovno u svakoj općini ili gradu na području Banije udjel ekonomski neaktivnog stanovništva premašuje 50 posto. I obrazovna struktura daleko je od zadovoljavajuće, visokoobrazovanih je na Baniji upola manje od državnog prosjeka, a to je vjerojatno djelomično i posljedica toga što u toj regiji postoji samo jedna visokoškolska obrazovna institucija - odsjek zagrebačkog Učiteljskog fakulteta smješten u Petrinji.

A sad kad je na te sve neprilike udario i potres te pritom najveće materijalno uništenje izazvao baš u Petrinji - gradu koji bi u ekonomskom, demografskom i općerazvojnom smislu trebao biti lokomotiva regije - čini se prilično razvidnim da plan za obnovu Banije ima vrlo malo zajedničkog s obnovom Zagreba. U glavnom gradu smisao je zakona koji je donesen obnova oštećenih zgrada, u Baniji je zadaća puno kompleksnija. Obnavljati srušene kuće znamo, to smo, uostalom, dokazali i nakon Domovinskog rata, no razvojni rezultati tih investicija bili su vrlo mršavi. U slučaju Banije ni ekonomska nam logika ne ide u korist; prema podacima oglasnika Njuškalo, prosječna tražena cijena stanova u Sisku (zemljopisno nije na Baniji, ali mu ta regija gravitira) iznosila je oko 800 eura, što je na granici troška gradnje. U Petrinji je još i manja, u selima i zaseocima, od kojih neki i prije potresa nisu imali struje, radikalno manja. Utoliko se čini jasno da obnova srušenih kuća i zgrada ne može biti cilj plana za obnovu Banije, nego samo jedno od sredstava za ostvarenje pravog cilja - a to je zadržavanje postojećih stanovnika tog područja i eventualno privlačenje novih. Izazov je ogroman i zahtijevat će angažman svih građana Hrvatske. Možemo li u njemu uspjeti? U danima nakon potresa pokazali smo da smo ljudi. U godinama što slijede moramo pokazati da smo društvo.