Mali dioničari i država trebaju od Uprave i Nadzornog odbora Uljanika tražiti odštetu

S obzirom na to da je u prošloj poslovnoj godini Uljanik u financijskom izvješću iskazao užasavajuće velik gubitak od 1,2 milijarde kuna, a trenutačno nema novca za isplatu plaća, zaposlenici pulskog brodograditelja, kao i političari, sve češće postavljaju pitanje odgovornosti, odnosno smjene Uprave Uljanika. Treba upozoriti da time i radnici i političari na vlasti zapravo demonstriraju dramatično nepoznavanje hrvatskog Zakona o trgovačkim društvima. Oni to ne moraju tražiti nego mogu učiniti. Naime, radnici iz svoje pozicije malih dioničara i država preko svojih institucija koje su suvlasnice Uljanika ne samo da mogu smijeniti suspektnu Upravu, nego imaju pravo zatražiti čak i odštetu od Uprave i od članova Nadzornog odbora te izvršnih direktora.

Članak 273 Zakona, naslovljen Odgovornost za štetu, tu je dosta jasan. On propisuje kako je za štetu odgovoran onaj “tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave, odnosno izvršnog direktora ili člana nadzornog, odnosno upravnog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu društva ili njegovih dioničara, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena. Ta osoba odgovara za štetu i dioničarima, ako im je ona nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena društvu”. Stoga za štetu “…odgovaraju kao solidarni dužnici i članovi uprave, odnosno izvršni direktori i članovi nadzornog, odnosno upravnog odbora ako povrijede svoje dužnosti. U slučaju spora članovi uprave, odnosno izvršni direktori i članovi nadzornog, odnosno upravnog odbora moraju dokazati da su u obavljanju svojih dužnosti postupali uredno i savjesno”.

Dok je u hrvatskoj javnosti poprilično uobičajeno da teret pravne i financijske odgovornosti pada na članove uprave, može se pretpostaviti da će članovi NO Uljanika biti u popriličnom šoku ako im zaprijeti plaćanje štete u Uljaniku vlastitom imovinom. Naime, nadzorničke funkcije u Hrvatskoj vrlo često doživljavaju se kao formalnost, pa čak i prilika za uhljebljivanje. Sasvim je realno očekivati da zaposlenici, koji su ujedno mali dioničari Uljanika, kao i predstavnici državnih institucija koje su dioničari Uljanika, zatraže odštetu ne samo od katastrofalne Uprave Uljanika nego i od članova NO-a koji su morali primijetiti da tvrtka maltene svakim brodom proizvodi nevjerojatne gubitke.

Mali dioničari drže 46 posto dionica Uljanika, a država kroz svoje institucije kontrolira više od 20 posto. Mogu, dakle, bez ikakvog problema skupiti više od 10 posto dioničarskih glasova nužnih da bi se zatražila odšteta od Uprave, Nadzornog odbora i izvršnih direktora.

Čak i neovisno o tome je li se Uprava svjesno ili nesvjesno zaplela u proizvodnju enormnih gubitaka, stručnjaci u Nadzornom odboru trebali su iskoristiti svoje ovlasti, preuzeti odgovornost i inicirati promjene. Stoga je na neki način čak teoretski lakše inicirati pitanje plaćanja odštete od Nadzornog odbra koji je trebao uočiti preuzimanje obveza koje se ne realiziraju te posljedično gomilanje gubitaka s kataklizmičnim posljedicama za dioničare, a ne pustiti da Uprava odvede Uljanik putem nelikvidnosti i insolvetnosti sve do u zadnjoj bilanci zabilježenog negativnog kaptiala od -895 milijuna kuna. I to uz kratkoročne obveze više od 2,3 milijarde kuna. Dok se odgovornost Nadzornog odbora može iščitati čak i iz javnih podataka dostupnih u izvješćima, za odštetu od članova Uprave i pojedinih izvršnih direktora trebat će ipak nešto više forenzike, odnosno dokazivanja.