Piše Velimir Šonje

Kritizirajući neoliberalizam lijevi liberali propustili su detektirati stvarne probleme

Zielonka u svojoj knjizi poziva: Spasimo liberalizam tako što ćemo se odreći neoliberalizma
 REUTERS

Ekonomski lab

Američki politolog Pat Deneen, čiju sam knjigu Zašto je liberalizam propao obradio u prošlom prikazu, želi prevladati liberalizam zbog toga što navodno otuđuje ljude jedne od drugih. On polazi od teze da tržišta u modernoj ekonomiji stvaraju napetosti (npr. nejednakosti), zbog kojih liberalna demokracija može iznjedriti autoritarna rješenja.

Nasuprot tome, poljsko-nizozemski politolog s Oxforda, Jan Zielonka, pokušava spasiti liberalizam. I on, kao i Deneen, u tržištima i kapitalizmu vidi ugrozu liberalizma. Svoje ideje pozicionira u okvir polanyievske paradigme. Karl Polanyi je među prvima nakon Marxa promatrao tržišno društvo kao cjelinu u kojoj su ideje i političke institucije predodređene ekonomskim promjenama.

Teza je ova: funkcioniranje (slobodnih) tržišta navodno stvara napetosti koje nastaju primjerice zbog potrebe promjene mjesta života, posla ili zanimanja. Nejednakosti su, prema Zielonki kao i prema Deneenu, i ranije prema Pikettyu, pri tome najveći problem. Zbog toga nastaje (demokratski) zahtjev za ublažavanjem posljedica prilagođavanja tržištu, a to u krajnjem slučaju može iznjedriti autoritarna rješenja.

Knjiga Jana Zielonke nosi bombastičan naziv Kontrarevolucija: liberalna Europa u povlačenju (Counter-revolution: liberal Europe in retreat). Strukturirana je kao dijalog s pokojnim njemačko-britanskim socijalnim liberalom Ralfom Dahrendorfom. Dahrendorf je bio simbol poslijeratnog političkog reda u kojem se političko klatno ljuljalo između lijevog i desnog centra i Zielonka se pita: što je odjednom narušilo taj metronomski politički red?

Naravno, krivac je neoliberalizam. Zielonka citira Sorosa: “Prava opasnost za liberalizam nije više komunizam, nego kapitalizam.” Neoliberalizam je, navodno, posvuda stvorio nejednakosti i koncentraciju bogatstva; socijalna država se rastače i nestaje pod palicom liberala; Njemačka nanosi štetu zemljama dužnicima; egalitarni liberalizam je nestao, jer su svijet preuzeli pohlepni bankari; liberalizam je postao ideologija moći i način vladanja. Zbog toga jača populizam i ekstremna ljevica i desnica.

Zielonka ponavlja floskule kakvih smo se naslušali proteklih godina. Knjiga obiluje takvim neobjašnjenim i kritički neispitanim frazama koje ponavljaju verbalni repertoar populista. Kao i kod Deneena, tim temeljnim postavkama nedostaje empirijski sadržaj. Sve se uzima zdravo za gotovo, kao da je odavna dokazano, pa novih potvrda više i ne treba.

Zanimljivo je da se Zielonka u svojoj potrazi za novim idejama i politikama lijevog centra mjestimice izrijekom približava Deneenu koji je komunitarijanac; kaže da pretjerani individualizam vodi u zanemarivanje važnosti osjećaja pripadnosti zajednici i tradiciji. Smatra da su ti osjećaji važni kao amortizeri straha: “Većina ljudi ima nacionalni ponos, vjeruje u nešto i ima političke predrasude.” Zbog toga je dvojba između liberalizma i komunitarijanizma lažna, kaže Zielonka: u sprezi s komunitarijanizmom treba tražiti modalitete zaštite ljudi od međunarodno oslobođenih tržišta. To je tipično polanyievska teza koju ponavlja i Deneen.

Dalje kaže da su jednakost, zajednica i istina vrijednosti koje liberali trebaju povratiti od populista kroz liberalni nacionalizam ili digitalnu komunitarijansku republiku. Treba, dakle, osmisliti novi liberalizam koji neće biti elitistički nego populistički.

Ako populizam shvatimo kao formuliranje političkih teza i programa bliže narodu, u izravnom dosluhu s kolektivom, Zielonkin liberalni populizam mogao bi se osloniti na komunitarijanizam u smislu da se i EU politike više formuliraju u dosluhu s općinama i gradovima, a manje s nacionalnim državnim vlastima. To je Zielonkin odgovor na pitanje budućnosti EU.

Budućnost EU je jedno od dva temeljna pitanja njegove knjige. Drugo pitanje su migracije.

Zielonka je svjestan središnje uloge modernih migracija u promjeni političkog pejzaža Europe i svijeta posljednjih godina. Slike kolona migranata na europskim granicama preko noći su iznjedrile dehumanizirani politički i javni diskurs. Ljudska i građanska prava članova tih ljudskih kolona odjednom su postala upitna. Toga vjerojatno ne bi bilo da nije bilo straha od terorizma.

Strah je, dakle, zamijenio činjenice iako one govore da val imigracije nije bitno promijenio ni broj ni strukturu stanovništva Europe; govore i da se imigracija u mnogim zemljama dugoročno smanjuje (npr. Francuska); govore i da je imigracija u mnogim zemljama posve kontrolirana, u smislu da većina ljudi doseljava kako bi se spojila sa svojim davno doseljenim obiteljima, ili radi školovanja. Unatoč tome, u samo nekoliko mjeseci 2015. proširio se strah i medijska slika o tome da su muslimanski barbari pred vratima, a tradicionalna civilizacija na izdisaju (Le Pen: “Imigracija… prijeti našem opstanku.”).

Međutim, jedino objašnjenje u kojem je Zielonka čvrst i dosljedan jest ono koje je pogrešno ili, u najboljem slučaju, nedokazano – riječ je o teoriji da tržišna društva trebaju jeftinu radnu snagu, ali se javne usluge (škole, zdravstvo) ne prilagođavaju priljevu imigranata, što stvara otpor starosjedilaca kao u slučaju podrške UKIP-u u vrijeme referenduma o Brexitu. Dakle, opet: kriva su tržišta, nesputani biznis i neoliberalizam kao neproglašena ideologija tih interesnih krugova. Žrtvom tog fantoma navodno padaju i dobronamjerne politike poput socijalnog liberalizma, socijaldemokracije i europskih integracija.

U poglavlju o drugoj najvažnijoj temi knjige - budućnosti EU - Zielonka razlaže pogreške koje su dovele do nedovoljnog demokratskog legitimiteta i transparentnosti institucija Europske unije. Kaže da demokracija na razini EU ne postoji: bitne su jedino nacionalne demokracije. Na razini EU postoji (liberalna) upravljačka elita koja je u jednom trenutku pogrešno pomislila da brzo može nastati federacija europskih država.

Zielonka točno detektira da liberalizam u EU može opstati samo ako se odrekne ideje stalnog hoda ka sve jačem ujedinjenju i federalizaciji Unije. Demokratičnost i razvidnost institucija EU mora doći u prvi plan. To je jedini način kako se može parirati nastojanjima populista da Uniju i njezine institucije zapakiraju u metu za odstrel zajedno s establišmentom, bankama, mainstream medijima, odvojenošću crkve od države i multikulturalizmom.

Nažalost, i ovdje Zielonka odgovornost za sve europske nedaće na kraju ipak prebacuje na neoliberalizam kao glavni uzrok problema. U skladu s pretpostavkom o ekonomskom determinizmu ideoloških i političkih promjena piše: “…pogrešno je praviti se da su podjele među državama jedine koje se računaju i da je dilema više ili manje Europe jedina važna. Nejednakosti unutar država danas su glavni uzrok antieuropejstva. Grci i Talijani će prigovarati zbog njemačke rigidnosti, no glavni uzroci njihove frustracije su stagnacija, nezaposlenost i siromaštvo.”

Međutim, za takve tvrdnje nema dokaza: korelacija nejednakosti u raspodjeli dohotka unutar država i potpore EU ravna je nuli. Grčka politika je pod Ciprasom više proeuropska nego politike zemalja Srednje i Istočne Europe koje su u ovom stoljeću doživjele veliki ekonomski procvat i smanjenje siromaštva.

Općenito, za većinu tvrdnji o ekonomskim odrednicama političkog ponašanja nema konkretnih dokaza. Te tvrdnje su utemeljene na intuiciji - subjektivne su. Jedine čvrsto dokazane tvrdnje su da se 2008. desila iznimno jaka recesija koja je bila dovoljno snažna da ostavi nekog traga na političkom ponašanju i da su nejednakosti u SAD-u i Velikoj Britaniji u ozbiljnom porastu. Međutim, što se tiče nejednakosti i nezaposlenosti u drugim zemljama EU, odnosi variraju ovisno o odabranim pokazateljima i razdobljima i teško je izvlačiti generalne zaključke. O “rastakanju” socijalne države također nema dokaza, izuzev anegdotalnih informacija o poduzetim mjerama fiskalne konsolidacije u pojedinim zemljama. Ali i u tim slučajevima nema direktnih mjera pada kvalitete i obuhvata javnih usluga koje bi nedvojbeno upućivale na negativnu reakciju glasača.

Unatoč tim dvojbama Zielonka glasno poziva na zaustavljanje deregulacije i privatizacije. Spasimo liberalizam tako što ćemo se odreći neoliberalizma! Iako nije jasno što taj fantom neoliberalizma zapravo predstavlja i koje bi ga politike trebale zamijeniti. Zbog toga Zielonkina rasprava završava slično kao Deneenova, s nekim općim moralističkim određenjima i u koketiranju s komunitarijanizmom bez ozbiljnijih natuknica o alternativnim ekonomskim politikama koje autor inače smatra odlučujućima.

Dvojbe ove vrste javljat će se sve dok se kompleksne političke pojave pokušavaju objasniti jednostavnim, linearnim teorijama iz arsenala ekonomskog determinizma. Ne umanjujući ulogu ekonomskih pojava i politika koje sigurno imaju neki utjecaj, ovu raspravu treba zaključiti podsjećanjem da u povijesti, kulturi, politici, pa i samome gospodarstvu, djeluju i druge autonomne sile pored gospodarskih. Zielonka je ipak naslutio i neke od njih.

Prvo, pretjerani trend ka federalizaciji EU kao projektu briselskih elita, bez ugrađenih demokratskih provjera i ravnoteža američkoga tipa, izrodio je strah i antieuropsku reakciju. Ideja Europske unije tako je isporučena na pladnju nacionalnim antieuropskim političarima koji sada jeftino skupljaju političke bodove povikama na Bruxelles i Berlin.

Drugo, migrantski val djelovao je kao vanjski šok. Izazvao je vrlo različite reakcije u različitim zemljama. Ponegdje je splet okolnosti bio takav da je doveo do velikih političkih promjena. Na primjer, izbori u Poljskoj 2015. održavani su u vrijeme vrhunca migrantskog vala, pogodujući strankama poput Prava i pravde koje su na antiimigrantskoj retorici temeljile svoje predizborne kampanje.

Treće, Orbanova politička transformacija bila je velikim dijelom posljedica korupcije i dramatičnih političkih pogrešaka prethodne socijalističke Vlade Ferenca Gyurcsanya. Općenito, korumpiranost i nesposobnost tradicionalnih mainstream stranaka treba istaknuti kao treći autonomni faktor koji dovodi do promjena političkog pejzaža u kojemu se širi prostor za ekstremnije političke opcije i populiste. Oni su, očito, imali od koga učiti o tome kako se u politici manipulira.

Četvrto, ideologije, ideje i povijest mogu djelovati kao autonomne sile preko mehanizama koje društvene znanosti još nisu dokučile. Polšek je u prikazu Snyderove nove knjige o neslobodi lijepo prikazao ideju o cikličnom ponavljanju povijesti do čega dolazi zbog jačanja totalitarizma unutar političkih bića velikih globalnih sila.

U vezi s time je i peto objašnjenje: način kako razmišljamo i komuniciramo mijenja se zbog novih tehnologija i društvenih mreža. Još uvijek ne znamo što se točno događa kada mrežama manipulira netko tko je povezan s nekim središtem autoritarne moći. Hoće li se sve nove teorije o fake news, hakiranju i manipuliranju olako odbaciti ako znamo da zahtjevi za povratak Rusije u G-8 unatoč kravalu u Ukrajini dolaze od dvije zemlje u kojima su optužbe za umiješanost Rusije u izbore bile najozbiljnije – iz SAD-a i Italije? Moguće je da naprosto živimo u novom informacijskom mravinjaku čije konture i načine djelovanja nitko još nije pojmio u cijelosti, ali su ih neki naučili koristiti brže od drugih.

Lista pitanja toliko je dugačka da se svaka pomisao o postojanju jednog ultimativnog uzroka, nekog dubinskog, linearnog determinizma, pa makar bila riječ o ekonomiji i neoliberalizmu, čini pomalo smiješna. Zielonkina knjiga ilustrira činjenicu da su lijevi liberali izgubili svoje političke potencijale dijelom i zbog pogrešne detekcije uzroka današnjih globalnih problema. Igrajući na kartu kritike neoliberalizma i uvećanja problema nejednakosti iznad njegovih stvarnih dimenzija, previše su suzili poglede i propustili detektirati stvarne probleme današnjega svijeta i smišljati realna rješenja za njih. Tako su postali slični drugim populistima, čime riskiraju politički nestanak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 01:30