Tvrdoglave činjenice

Kako smo 2500 otkaza i gubitak svih naručenih poslova platili 4,5 milijardi kuna

Vlada je građanima obećala novi model brodograđevne industrije, a onda im opet prodala onaj postojeći, to je i metafora svega što je učinila u svom mandatu
Brodogradilište Uljanik
 Danijel Bartolic / CROPIX

Sjećate li se brodogradilišta Uljanik? Radi se o velikom pulskom škveru koji je zbog dubioza mjerenih milijardama eura hrvatska Vlada prije otprilike godinu dana poslala u stečaj. Došao je trenutak, kako je tada tvrdio premijer Andrej Plenković, da se podvuče crta pod dugogodišnje probleme u brodogradnji.

Rezultat Plenkovićeva “povijesnog ne” bilo je otkazivanje svih poslova iz Uljanikove knjige narudžbi, otkazi za 90-ak posto zaposlenih u škveru, naplata 4,5 milijardi kuna protestiranih jamstava iz državnog proračuna, te mala nada da će nakon toga domaća brodogradnja krenuti u ciklus održivog, tržišno utemeljenog razvoja.

Koliko je bila utemeljena ta nada, moglo se nazrijeti već prije dvadesetak dana kad je na sjednici Vlade donesena odluka o “potpori oživljavanju brodograđevne djelatnosti u Puli putem društva Uljanik Brodogradnja 1856. Iza tog naziva skriva se odluka Vlade da koncesiju pomorskog dobra na području propalog škvera prenese na novu tvrtku, a potom cjelokupnu opremu - čije je vlasništvo stekla kao najveći vjerovnik - u formi temeljnog kapitala unese u novo poduzeće. Na zgarištu starog Uljanika tako će nastati novi, ali uz nekoliko razlika. Stari je, naime, većinski bio u privatnom vlasništvu, te zapošljavao oko 2600 radnika. Novi će pak biti državni, te (barem u početku) imati 90-ak zaposlenih. Zajedničko im je to da će oba brodove graditi kroz financijske modele temeljene na državnim jamstvima.

Kad se cijela priča maksimalno pojednostavi, ispada da je Vlada platila oko 4,5 milijardi kuna da bi nacionalizirala kadrovski i narudžbama opustošeni pulski škver koji će poslovati na isti način kao ranije. Ako je već zbog izdanih državnih jamstava trošak od 4,5 milijardi kuna bio neizbježan, zar onda nije bilo oportunije taj novac uložiti u Uljanik dok je imao kadrovskog kapitala i ugovorenih poslova u “pipelineu”?

Dakako, scenarij po kojem će država financijskim jamstvima podržavati potkapitalizirane, kadrovski slabe tvrtke bez formalnih referenci može se činiti kao predizborna šarena laža, no da je upravo takav modus operandi već ustanovljen u domaćoj brodogradnji nedavno je upozorio ekonomski novinar i publicist Ratko Bošković u tekstu objavljenom na portalu ideje.hr, gdje je pedantno pobrojao poslove domaćih škverova za koje je Vlada tijekom zadnjih mjeseci izdala državna jamstva.

Iako se davanje jamstva za uplaćeni predujam naručiteljima brodova smatra standardnom praksom u Europskoj uniji (jer brodogradilišta sama nisu dovoljno financijski jaka), Bošković primjećuje da je taj model u Hrvatskoj bitno unaprijeđen, pa država izdaje garanciju i za brodove koje vlasnici brodogradilišta grade za vlastite flote. Naručitelji - tvrtke kćeri samih brodogradilišta - u pravilu su registrirani u egzotičnim poreznim rajevima poput Maršalovih otoka i Paname, a da bi nakarada bila potpuna - državna garancija pokriva plasmane Hrvatske banke za obnovu i razvoj, za čije zaduženje također jamči država. A taj ionako egzotični model onda je dodatno zakompliciran u riječkom 3. maju, gdje je s australskim brodovlasnikom Glenom Moroneyjem de facto sklopljen deal o potkoncesiji brodogradilišta. Australski milijarder, vlasnik grupacije Scenic koja je svojevremeno u Uljaniku gradila luksuzni polarni kruzer, pristao je u Rijeci graditi još pet takvih brodova, ali na način da je osnovao vlastitu tvrtku MKM Yachts, te zauzeo dio prostora 3. maja. Po uvjetima dogovora, sam škver će raditi rudimentarne poslove na trupovima, dok će Moroney sa svojom tvrtkom raditi ostatak opremanja, što su u pravilu poslovi više dodane vrijednosti. Opet, hrvatska Vlada izdala je državno jamstvo na 80 posto cjelokupne vrijednosti broda. Kako MKM Yachts ima tek 20 tisuća kuna temeljnog kapitala, u Hrvatskoj nema imovine, ni poslovne tradicije, bilo bi zanimljivo čuti kako se Vlada u ovom poslu osigurala od scenarija po kojem, primjerice, brodovlasnik vlastitim upravljanjem projektom izazove kašnjenje u isporuci i ugovorne penale, taj iznos od vlastite tvrtke izvođača naplati preko državnog jamstva, a tu tvrtku opterećenu dugom prema državi onda prepusti stečaju...

Posljedice takvog brodograđevnog modela su dalekosežne. S obzirom na već izdane garancije, tko će u Vladi moći odbiti i zahtjev “novog Uljanika” za državno jamstvo za gradnju brodova, pa makar i za vlastitu flotu? Ili bilo kojeg drugog brodogradilišta?

Realno gledajući, brodogradnja nije djelatnost koja može opstati bez neke forme ekonomskog angažmana države. Ipak, ako već građani preuzimaju određeni rizik vezan uz poslovanje te industrije, morali bi vrlo precizno znati koji je to rizik i koliko će koštati ako se materijalizira. I to prije nego što ga preuzmu.

Plenkovićeva Vlada građanima je - što izravno, što neizravno - obećala novi model funkcioniranja brodograđevne industrije u RH, a onda im opet prodala onaj postojeći, uz obećanje da će se njime ovaj put kvalitetnije, savjesnije i poštenije upravljati. Na neki način, to je i metafora svega što je učinila u svom mandatu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:23