Gdje su zapravo 'nestale' milijarde koje su porezni obveznici dali Uljaniku

Zabrinute građane koji ovih dana jednim okom prate uhićenja nekoć vodećih ljudi Uljanika, a drugim premijera koji je odlučivao o tome hoće li u propalo brodogradilište upumpati nove milijarde njihovih kuna, vjerojatno će uzrujati izjava odvjetnika Ante Nobila kako u Uljaniku 'nije bilo isisavanja novca'.

U situaciji kad su krenula dugo zazivana uhićenja direktora, među kojima su neki gradili luksuzne vile u trenucima dok je tvrtka koju su vodili grcala u dugovima, jasno je da ovaj zaključak može izgledati kao poprilično bezobrazna dezinformacija. Ipak, bez obzira na opravdanu ogorčenost građana zbog događaja u Uljaniku, očekivanja od procesa koji je krenuo trebalo bi vratiti u sfere realnosti.

Moguće je da će istraga na kraju donijeti i dokaze inkriminacija vezanih za izvlačenje novca iz brodogradilišta, pogotovo u analizi poslovnih odnosa brodogradilišta i njegove bivše tvrtke kćeri Uljanik Plovidba koju je u međuvremenu privatizirao njezin menadžment i bivši menadžeri samog škvera. Ipak, iza svote od milijardu i pol kuna štete koja je krasila naslovnice svih vodećih medija krije se puno kompleksniji splet odgovornosti od onog koji se javnosti nudi u inkriminacijama DORH-ovih istražnih naloga.

Već i površni uvid u ključne točke istrage otkriva da DORH-ove sumnje teže odgovoriti na pitanje kako se u Uljaniku dogodilo to što se dogodilo. Ambicija da se odgovori “zašto” nema...

Naime, veći dio djela za koja se sumnjiče uhićeni uljanikovci odnosi se na dijelove poslovanja škvera koji su, zapravo, već dobro poznati i koji ulaze u segment tradicionalnog (ne nužno i legalnog!) poslovanja hrvatskih brodogradilišta. Milijardu kuna državnih jamstava tako je Uljanik nenamjenski trošio, jer je novac iz kredita za koje je jamčila država umjesto za gradnju novih, koristio za dovršavanje prethodnih brodova. Osumnjičeni direktori vjerojatno će reći da su na taj način sprečavali propast tvrtke.

Pola milijarde kuna pozajmica dao je riječki 3. maj svom vlasniku Uljaniku. Osumnjičenici će se braniti da su tako balansirali likvidnost na razini Grupe. Sporno je i 52 milijuna kuna pozajmica 3. maja Uljanik Plovidbi. Okrivljenici će posvjedočiti da je to učinjeno u svrhu održavanja dobrih odnosa s ključnim poslovnim partnerom. Naravno, ta obrana im neće puno pomoći u pravosudnom tretmanu njihovih djela, no nakon nje u zraku će ostati neodgovoreno pitanje: “A gdje su onda nestale milijarde?”.

Odgovor na to pitanje zapravo je jednostavan, ali za sve uključene aktere. Milijarde nestale u Uljanikovim bilancama nisu, barem u nekom značajnijem udjelu, posljedica izvlačenja i pronevjere novca, nego samog poslovanja, upravljanja te djelovanja brodogradilišta i regulativnog okvira koji ga okružuje. Preciznije rečeno, one su kroz penale za kašnjenja, sporost državne administracije, neproduktivni rad i razne druge neefikasnosti sistemski ugrađene u Uljanikov temeljni proizvod.

Milijarde, dakle, nisu nestale samo u luksuznim vilama i bijesnim limuzinama pokvarenih direktora, nego i u plaćama radnika, kooperanata i svih onih koji su posljednjih godina u škveru radili i proizvodili. Taj novac ne može se vratiti pa nije lijepo da se poreznim obveznicima budi lažna nada ritualnim vješanjem nekolicine odgovornih. No, problem je to što istina trenutačno ne odgovara nikome, jer nepotrebno širi krug odgovornosti i novih neugodnih pitanja. Politici baš nije ugodno da se propitkuje krimen službi koje su bile zadužene za praćenje realizacije kredita za koje je jamčila država.

Još manje je ugodno da se prozivaju oni koji su trebali kontrolirati restrukturiranje 3. maja, pa tako i uočiti sporne pozajmice. Radnicima, pak, ne odgovara da se problematizira njihova pozicija u procesu, pogotovo zato što su značajnim vlasničkim udjelom u poziciji malih dioničara imali čvrste alate za nadzor poslovanja brodogradilišta.

Lokalnoj politici i potencijalnom budućem strateškom partneru, na kraju, trenutačno je puno oportunije kolaps Uljanika tumačiti kao posljedicu “lopovluka”, nego sistemskog nedostatka u samom poslovnom modelu kompanije. Jer, kakvog smisla ima uložiti nove milijarde kuna u restrukturiranje djelatnosti koja ne može poslovati bez kontinuiranih gubitaka? Nažalost, takva neprincipijelna koalicija garantira održanje statusa quo.

Čak i ako Uljanik na kraju završi u stečaju, modeli djelovanja koji su omogućili dubioze u pulskom škveru će opstati. Zato je važno zapamtiti kako izgubljene milijarde kuna u Uljaniku nisu nestale, nego su cijena činjenice da je škver propao danas, a ne prije četiri ili pet godina. A ta odgoda neumitnog nije se dogodila sama od sebe. Netko je donio takvu odluku. A taj netko dosad nije priveden...