Država će 2019. imati više novca, hoćemo li i mi?

Da ovih dana Borislava Škegru nisu često prozivali u kontekstu Agrokora, vjerojatno se, kada je Zdravko Marić u petak predstavljao u Vladi državni proračun za sljedeću godinu, ne bih sjetio zbunjenosti saborske oporbe negdje na kraju devedesetih kada je taj isti Škegro, kao tadašnji ministar financija (neupitno jedan od najboljih), zastupnicima podijelio prazne excel tablice s “molbom” da ih do rasprave o proračunu popune svojim prijedlozima strukture državnih troškova. Koliko se sjećam, vratila mu se nije nijedna, a njegov potez istaknut je u raspravi kao primjer političke bahatosti. Izglasan je Škegrin proračun.

Ministar financija Zdravko Marić još je u Vladi Orešković/Karamarko pokazao da zna sastaviti proračun. U sadašnjoj Vladi, gdje je jedini od ministara iz prethodne zadržao poziciju, pokazao je da je otporan na pritiske i nesklon popuštanju. Rezultat je ukupno porezno rasterećenje od 6,4 milijarde kuna, u dosadašnja tri porezna reza koja je napravila vlada Andreja Plenkovića. Pitanje je, naravno, možemo li time biti zadovoljni i može li ministar koji je, unatoč političkim pritiscima, zaradio povjerenje nacije i većine u sabornici (a neslužbeno i velikog broja zastupnika oporbe) izdržati pritisak prevelikih očekivanja.

Ministar financija nije kreator državne politike. Za razliku od nekoliko svojih prethodnika (Škegro, Slavko Linić pa i Martina Dalić u kojoj je kao potpredsjednici i ministrici gospodarstva imao reformskog saveznika), Zdravko Marić nije drugi čovjek Vlade, on je ministar koji slijedi zacrtane smjernice. Zato i novi, u petak predstavljen državni proračun, ne možemo smatrati “Marićevom reformom”, čak ni u njegovom prihodnom (poreznom) dijelu gdje je doživio najveće promjene. Promjene poreznih stopa, neupitno dobrodošle, još nisu reforma poreznog sustava, koji ostaje jednako kompliciran kao i dosad i ne znatno jeftiniji.

Svježa domaća statistika pokazuje kako je prosječna neto plaća u Hrvatskoj u kolovozu dosegla 6264 kune, što znači da je u odnosu na prošlu godinu porasla 4,1 posto. I da, dijelom je to i zasluga Marićeve porezne matematike.

Podaci Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, u tranzicijskim analizama često citiranog think tanka, pokazuju da je prosječna bruto plaća u Hrvatskoj mjesec dana ranije iznosila 1138 eura (8457 kuna), što je 5926 kuna neto. Hrvatska je na toj ljestvici iza Slovenije, s prosječnom plaćom od 1651 eura. Problem je što je u posljednjem desetljeću ritam rasta plaća u Hrvatskoj znatno sporiji nego u ostalim novih članicama EU i što su, za razliku od slovenskih plaća koje su 15,1 posto više nego pretkrizne 2008. godine, plaće u Hrvatskoj 3,3 posto manje.

Kradem odlomak teksta Marine Klepo iz subotnjeg Magazina: “Radnici u Mađarskoj i Hrvatskoj u prosjeku zarađuju manje nego 2008. godine (7,9 posto i 3,3 posto), a u pojedinim su zemljama plaće u desetogodišnjem razdoblju gotovo udvostručene. Od 2008. do 2017. godine, prema podacima Eurostata, prosječna mjesečna naknada po zaposlenom u gospodarstvu, izračunata kao omjer ukupno isplaćenih mjesečnih naknada i broja zaposlenih, najviše je porasla u Bugarskoj, zemlji s najnižim plaćama u EU, za čak 93,9 posto. Na drugome mjestu je Slovačka s rastom plaća od 43,5 posto, a slijedi Rumunjska, u kojoj su povećane 31,3 posto. Prije deset godina najveće plaće u gospodarstvu imali su Slovenci i Hrvati, ali u međuvremenu su radnici Češke i Slovačke pretekli one iz Hrvatske”. Pritom Hrvatska više ne odudara po skupoći radne snage, ali teško se uklapa i u novu fazu ekonomskog razvoja regije.

Prijedlog proračuna za 2019. ipak pokazuje da Vlada Andreja Plenkovića nije bez ambicija i da ne kani završiti mandat bez pozitivnog rezultata. Država će sljedeće godine imati na raspolaganju 5,5 posto više novca nego ove godine, s tim da uračunata procjena ekonomskog rasta ostaje na relativno konzervativnih 2,9 posto.

I dalje, međutim, ne vidimo plan reformi, nužnih za povratak u društvo uspješnih. Osim jasno raspoređenog novca za reformu obrazovanja, gdje se ministrica Blaženka Divjak pokazala čvrstom u namjeri da je provede, iako možda politički manje talentiranom od Marića (a za razliku od ministra financija, ona je osuđena i na permanentnu bitku s ideološkim kaosom), u prijedlogu proračuna još nisu jasno čitljivi reformski iskoraci u državnoj upravi i pravosuđu, sektorima koji su ključni ne samo za ubrzavanje rasta nego i za korekciju loše demografske slike Hrvatske. Tu se, naime, a ne u politički iznuđenom Ministarstvu demografije, gradi sustav koji građanima omogućuje dugoročno planiranje i upravljanje vlastitim životima. Bez te mogućnosti Hrvatska ostaje lošom zemljom ne samo za biznis nego i za jednostavno planiranje obitelji, što je u sustavu otvorenih granica čini jednako podložnom iseljavanju koliko i neprivlačnom za useljavanje.

Veliki test stigao je pred domaće nereformirano pravosuđe povratkom Ivice Todorića. Ako je Vladino “ne” Todorićevu modelu suradnje biznisa i države bila prijelomna politička odluka, sudski proces protiv donedavnog vlasnika Agrokora ne smije doći ni blizu stranačkoj politici. Stečaj sam po sebi nije kazneno djelo, kuhanje poslovnih knjiga jest, ali to je i kuhanje pravde pod političkim pritiskom.