Hrvatska mora uložiti stotine milijuna eura da riješi problem smeća, to je šansa i za industriju

Ako nastavimo iskorištavati resurse dosadašnjim tempom, do 2050. ćemo trebati resurse triju planeta Zemlje. Ograničeni resursi i klimatska pitanja traže prelazak s društva „uzmi-proizvedi-baci” na ugljično neutralno, okolišno održivo, netoksično i potpuno kružno gospodarstvo do 2050., objavljeno je na stranicama Europskog parlamenta kad je lani u veljači usvojen Akcijski plan EU-a za kružno gospodarstvo.

EU proizvodi više od 2,5 milijardi tona otpada godišnje. Izvješće o komunalnom otpadu za 2020. godinu koje je lani u listopadu objavilo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja pokazalo je da je u 2020. godini ukupno nastalo 1.692.966 tona komunalnog otpada, što je smanjenje, najviše zbog smanjenih aktivnosti tijekom pandemije, od 6,5 posto u odnosu na ukupnu količinu iz 2019. godine. Godišnja količina komunalnog otpada po stanovniku u Hrvatskoj iznosila je 418 kg.

Gospodarenje otpadom jedan je od važnih prioriteta u očuvanju planeta, a i globalni problem. To pitanje zaokuplja i prof. dr. Jakšu Miličića, nekadašnjeg uspješnog splitskog gradonačelnika i sveučilišnog profesora na Građevinskom fakultetu u Splitu.

- Davna odluka na razini Hrvatske da se tzv. „Centri za gospodarenje komunalnim otpadom“ organiziraju za okvire svake županije je ispravna, jer se time garantira ozbiljnost zahvata, postiže se stanje koje nije „atomizacija“! Činjenica je međutim, da je takav stav donesen pred 20 godina, ali da nisu zaživjeli u integralnom rješenju. Problem je izbor lokacije i visoko ulaganje, problem je eksploatacije složen, sve uz činjenicu da nemamo iskustvo, a nemamo ni odgovarajući kadar – navodi prof. Miličić.

Dodaje kako je u Splitsko-dalmatinskoj županiji koja se opredijelila za lokaciju u Lećevici već dva puta raspisan međunarodni natječaj za izgradnju „Centra za gospodarenje otpadom“ i oba je puta poništen!

- Što je to što se tako, u tom relativno kratkom vremenu, drastično mjenja da natječaj mora biti poništen? Razlozi nisu javno na advekatan način objašnjeni i javnost ima pravo na sumnju u kvalitetu postupka, jer u međuvremenu, moguće tehnologije izbora se nisu mjenjale. U čemu je i kako je moguće obrazložiti razloge za poništenje natječaja? Jer, i to ima cijenu! - ističe.

Nadalje napominje kako bi problem da je lako rješiv, bio riješen do danas. Analizom predviđenog sustava gospodarenja komunalnim otpadom, naglašava, lako se dođe do zaključka da je on složen i da čini skalu problema koje treba riješiti.

- Osim toga ostavljeno je svakoj županiji da praktički sama riješava svoj problem. Očito je da dalje ovako ne ide – kaže prof. Miličić.

Ocjenjuje kako se znatan dio problema nalazi u činjenici da za najveći dio odvojenog komunalnog otpada nitko nema interesa. To se, kaže, posebno odnosi na tvrdu i meku plastiku, pelene, PET ambalažu, mulj otpadnih voda itd.

- A te otpadne materije ima na tisuće tona godišnje. Ali i u Europi navedeni otpad čini isti problem. Taj otpad nikome ne treba, a može biti termičkim postupkom eliminiran. Taj termopostupak je EU konačno dozvolila, pa je naš Sabor, na pragu jeseni 2021. godine donio dopunu Zakona o postupanju sa komunalnim otpadom kojom dopušta termotretman otpadne materije u sastavu: plastika tvrda i meka, PET, pelene, mulj otpadnih voda i sl. Te otpadne materije u okviru Splitsko-dalmatinske županije ima ne manje od 70.000 t. To je jedna trećina ukupnog komunalnog otpada. S navedenim je konačno otvorena mogućnost suvremenog tretmana ovog otpada termopostupkom – ističe prof. Miličić dodajući kako problem konačno treba riješiti, ne za jednu, nego za sve županije u Republici.

- To će izazvati izrazito visoko ulaganje koje će se za razinu Države mjeriti stotinama milijuna eura - napominje.

Pojašnjava kako je tehnologija termotretmana zahtjevna, pa proces mora biti organiziran i vođen od kadrova koji kvalitetom garantiraju potpuno korektno vođenje tehnološkog procesa uz očekivani financijski rezultat. Treba znati, napominje, da su financijska ulaganja značajna.

- Stoji se na stanovištu da bi ove pogone trebalo regionalno organizirati na lokacijama u regijama gdje su ukupni troškovi transporta najmanji. To znači da u svakoj županiji mora postojati „Centar“ u koji bi se dovozio i rješavao ukupni komunalni otpad, a dio za termotretman bi se uputio u „Regionalni centar“ (koji će vjerojatno biti na istoj lokaciji) – navodi prof. Miličić.

Kaže i kako je za daljnju raspravu važno navesti da bi „Regionalni centar“ za termoproces svojom proizvodnjom električne energije i njenom prodajom „Mreži“ pokrivao oko 35 % od ukupnog godišnjeg troška. „Regionalni centar“ isplatio bi se, kaže, za period od 10 godina. Kalkulira se da bi korisnici usluga ovog „Regionalnog centra“ pokrili dvije trećine visine godišnjeg troška.

- Na svaki način ukupno investicijsko ulaganje za čitavu Hrvatsku kretat će se u iznosu ne manjem od jedne milijarde eura. Prema računu za Splitsko-dalmatinsku županiju to je isplativo u roku od 10 godina uz tolerantnu cijenu za jedinicu proizvoda - ističe.

Također kazuje kako je karakter problema koji treba riješiti za sve županije praktički isti. Odatle će, dodaje, postupci rješenja biti isti ili slični za sve županije.

- Zato je normalno da čitav posao vodi jedna visoko stručna ekipa na razini Republike.To je ekipa od 6 osoba sa visoko stručnom spremom po mogućnosti i sa znanstvenim statusom. Sastoji se od: građevinar, kemičar, strojar, električar, ekonomist i pravnik. Zadaća ekipe je da analizira i prezentira poznate termopostupke u tretmanu komunalnog otpada u roku, ne dužem od 6 mjeseci – pojašnjava svoju viziju prof. Miličić.

Nadalje naglašava kako bi bilo dobro da vlasnik postrojenja za termoproces bude „Elektroprivreda“, a svi ostali „Županijski centri“ bi trebali biti u vlasnosti komunalne organizacije, a može i privatni vlasnik.

- Svakako u ovom investiranju nalazi se valjan motiv i za privatni kapital! Samo proces treba otvoriti. Još jednom, ovo je posao izuzetno ozbiljan i ekološki i financijski. Za okvire Hrvatske mjerit će se stotinama milijuna eura. Ali to je i šansa da se u tim postupcima nađe i netko od naših izvođača. Primjerice, „Đaković“, „Končar“, „Brodogradilište Split“, „Salona var“ itd. Nemojmo u tome potcjenjivati naše gospodarske potencijale. Ovo ne može rješavati ni riješiti ni jedna županija. Ponavljam, ovo je šansa i za našu industriju, jer će u ova rješenja, prije ili kasnije, krenuti čitav svijet – zaključuje prof. dr. Jakša Miličić, dipl.ing.građ.