Veliko finale projekta euro

Dan kad je Hrvatska poslala pismo namjere o ulasku u eurozonu, 4. srpnja 2019. godine, ministar financija Zdravko Marić ocijenio je kao jedan od najvažnijih trenutaka u hrvatskoj povijesti. Njegovo mišljenje nedvojbeno dijeli i drugi potpisnik pisma, guverner Boris Vujčić, kao i premijer Andrej Plenković, koji je ulazak u eurozonu i Schengen postavio kao ključne prioritete svoje politike. No taj svečani čin slanja pisma i pratećeg akcijskog plana reformi koje se Hrvatska obvezala provesti prije ulaska u Europski tečajni mehanizam 2 nisu svi pozdravili pljeskom. Umirovljeni profesor Ekonomskog fakulteta Ivo Bićanić nazvao je to “prvorazrednom svinjarijom”, “skandaloznim” i “prvorazrednim skandalom”. Što je to tako razljutilo jednog profesora, inače sklonog provokativnom izričaju, da je ovaj put posegnuo i za tako sočnim kvalifikacijama?

Iz argumenata koje iznosi u tekstu objavljenom na stranici ideje.hr proizlazi da mu, prije svega, smeta izostanak rasprave i konsenzusa o preuzetim obvezama, odnosno nedemokratičnost guvernera i premijera. Pritom posebno misli na Vujčića, kojeg podsjeća da “uspjeh ovisi o javnoj prihvaćenosti projekta” te da je upravo zbog važnosti koju ima u cijelom poslu mogao iskoristiti ovu priliku da pokaže svoju demokratičnosti i da inzistira na njoj. Koliko je u ovom slučaju bila važna javna rasprava i je li u našem društvu uopće moguće postići konsenzus, osobito po pitanju reformi, Bićanić kaže: “Ako od toga odustanemo, gdje nas to vodi, u podijeljeno društvo...” Pritom podsjeća da u izgradnji konsenzusa treba biti strpljiv jer “često govorite s neupućenim i lijenim ljudima”.

U HNB-u, pak, ne misle da je bila potrebna dodatna rasprava o planiranim reformama. Elementi pisma namjere, kaže Vedran Šošić, glavni ekonomist HNB-a, “ne bi trebali iznenaditi nikoga iole upućenog u sadržaj aktualnih strateških dokumenata RH”. Jer planirane reforme, kaže, odražavaju mjere predstavljene u travanjskom Nacionalnom programu reformi i u specifičnim preporukama Vijeća EU iz lipnja ove godine. Također, dio mjera koji se odnosi na prilagodbu snažnijoj financijskoj arhitekturi europodručja, kaže, poznat je iz lanjskog bugarskog pisma namjere.

Planirani zakoni

No možda se nije loše prisjetiti i slovenskog slučaja, čiji je program ne samo bio javno poznat već su ga potpisali i sindikati. Sadržavao je i nekoliko osjetljivih reformi, poput indeksacije plaća, kontrole administrativnih cijena, poslovanja državnih poduzeća i sređivanja državnih financija. Reforme koje su se našle u hrvatskom pismu namjere (javna uprava, smanjenje administrativnog i financijskog opterećenja za gospodarstvo, mjere smanjenja izloženosti riziku korisnika kredita, unapređenje statistike, mjere za sprečavanje pranja novca) uglavnom se ocjenjuju kao dobro poznate mjere o kojima se često raspravljalo i koje nije previše teško ispuniti. Mnogi planirani zakoni vezani za njih već su u proceduri ili čekaju spremni u ladici. Međutim, cilj nije samo ispuniti formalnost, već ekonomiju učiniti produktivnijom, a to iziskuje mnogo više. Kako napominje jedan financijaš koji ne želi biti imenovan, da bi se reforme provodile, moraju se objašnjavati više i bolje, dodajući gotovo sa suosjećanjem da će narod, poput djeteta, ako može, uvijek izabrati “lizalicu”. Zato smatra da je odgovornost na liderima da narodu pojasne i uvjere ga što je bolje i zdravije konzumirati.

A kad je već riječ o narodu, pismu namjere i euru, naravno, svoj stav o tome morali su reći i predsjednički kandidati. Budući da pretendira biti narodni predsjednik, Miroslav Škoro narodu bi prepustio i da o uvođenju eura odluči na referendumu, ali što se njega tiče, on bi zadržao kunu. Zoran Milanović, s druge strane, nema ništa protiv uvođenja eura, ali njemu je bitan način, da to bude “s karakterom”.

O uvođenju eura intenzivnije se govori već gotovo dvije godine, a s obzirom na to da je proces formalno tek počeo, sigurno je da nas prava rasprava tek čeka, kao i zauzimanje ili promjena stavova. Kada je riječ o podršci “naroda”, ankete pokazuju da, uz određene varijacije, polovica građana smatra da se Hrvatska ne treba odreći kune i samostalne monetarne politike, neovisno o tome jesu li razlozi emotivne prirode ili strah od zaokruživanja cijena na više prilikom uvođenja eura. Druga polovica želi što prije u novčaniku imati novčanice eura, među ostalim, jer smatraju da je euro ionako sveprisutan, pa čemu se zamarati mjenjačkim poslovima. Koliko ekonomisti mogu pomoći u tome da se problematika temeljito rasvijetli, da prevladaju racionalni argumenti i da se izgradi konsenzus?

Od onih koji su se do sada izjasnili po tom pitanju, valja izdvojiti njih pet. Najambiciozniji u promicanju argumenta “za” dosad je bio Velimir Šonje, koji je nedavno objavio knjigu “Euro u Hrvatskoj: za i protiv”. U njoj daje obuhvatan uvid u kompleksna pitanja monetarne politike i projekta europskih integracija, a na koncu i specifičnosti hrvatske monetarne situacije. U tom vaganju razloga za i protiv njegov stav ostaje neupitan: zaključuje da su koristi od uvođenja eura veće od troškova, a kao pozitivne aspekte, među ostalim, izdvaja uklanjanje valutnog rizika, što će pozitivno djelovati na trgovinu i investicije, nestat će i mogućnost velike financijske krize u zemlji, smanjit će se kamatne stope i transakcijski troškovi, a u slučaju potrebe zemlji je na raspolaganju je E uropski stabilizacijski mehanizam.

Marijana Ivanov, profesorica s Ekonomskog fakulteta, svojedobno je smatrala da Hrvatska treba više koristiti instrument tečaja za poticanje izvoza i povećanje konkurentnosti, ali danas misli da su propuštene godine kada se nešto moglo napraviti i jedna je od najžustrijih zagovornica uvođenja eura “što prije”. Kao razloge navodi činjenicu da oko 60 posto robne razmjene Hrvatska ostvaruje s članicama europodručja te da otud dolazi i većina turista, da stanovništvo preferira štednju u eurima, da fluktuacije kune otežavaju financijsko planiranje i odražavaju se na poslovne rezultate poduzeća... Premda priznaje da neizvjesnost budućnosti europodručja i nespremnost za formiranje fiskalne i političke unije predstavljaju slabost Europe, Ivanov smatra da je europodručje za nas je i dalje “sigurnija luka od vjetrometine na kojoj smo danas”.

Ravnateljica Ekonomskog instituta Maruška Vizek, s druge strane, smatra da ne treba “srljati u euro” jer u ovom trenutku ekonomija za to nije spremna niti će se u kratkom razdoblju moći pripremiti na način da bi u eurozoni mogla dobro funkcionirati u trenutku kada nastupi recesija. A imati euro umjesto kune u recesiji, pojasnila je, znači u potpunosti izgubiti prilagodbu koju omogućava tečaj ili “ono malo manevarskog prostora koji imamo”. U tom slučaju za prilagodbu ostaje smanjenje troškova rada, a to znači smanjenje zaposlenosti i plaća. Što je ekonomija manje fleksibilna, proces je dugotrajniji i bolniji. Kod posljednje recesije, kazala je, Hrvatskoj je trebalo šest godina da se izvuče, a sljedeća bi mogla trajati i duže. Stoga smatra da bi bilo bolje raditi na ispunjavanju uvjeta za euro, “pa makar i 30 godina”.

Bivši guverner Željko Rohatinski svojedobno je otvorio pitanje stanja same eurozone, koja ne funkcionira na optimalno i suočava se s dubokim razvojnim i strukturnim problemima. Međutim, pri odluci kuna ili euro za njega je odgovor jednostavan: sve ovisi o tome kakvu monetarnu politiku mislimo voditi prije ulaska u eurozonu. “Ako je to neutralna monetarna politika, kao što je sada slučaj, onda nam je bolje što prije ući u eurozonu. Ali ako imamo ambiciju voditi aktivnu monetarnu politiku, bolje je zadržati monetarni suverenitet što je moguće duže”, izjavio je Rohatinski. Pod aktivnom monetarnom politikom on podrazumijeva tješnju suradnju Vlade i centralne banke i “funkcionalno štampanje novca” u smislu da se financiraju odabrani projekti.

Na kraju, profesora Bićanića nije uzrujalo to kako je došlo do famoznog pisma, već su razlozi dublji: i on postavlja pitanje spremnosti da se provedu reforme te zna li Hrvatska kamo “srlja”. Smatra da se nije pametno odreći monetarnog suvereniteta i nametnuti ograničenja fiskalnoj politici (traženje smanjenja javnog duga) u uvjetima kada se može očekivati nova recesija. ”Euro je politički projekt s nizom ugrađenih ekonomskih mana, koje su dobro poznate i široko priznate, i dok je u magli nedovršenog projekta, ne treba srljati. Bolje je pričekati još nekoliko recesija i vidjeti što će ECB napraviti, kako će se reformirati, hoće li eurozona imati razumnu antirecesijsku politiku”, kaže Bićanić. Na kraju, s obzirom na to da su pravila neizvjesna, a eurozona ne mijenja nužno društvo nabolje, smatra da bi, umjesto na eurozonu, energiju bilo bolje trošiti na veće probleme, a “s eurom kako bude”. Pritom napominje da su dva “kroatocentrična” argumenta - gubitak monetarne samostalnosti i “hoćemo uvesti euro, ali onda kada budemo spremni” - ozbiljna i da na njih treba ozbiljno i odgovoriti. “U suprotnom može doći do eskalacije loših posljedica jer se odluka nije pripremila, nego nametnula”, kaže Bićanić.

Nove članice eurozone

Da prihvaćanje eura nije jednostavna priča, pokazuje i iskustvo nekih novih zemalja članica eurozone. Kao prvo, trajanje boravka u mehanizmu ERM 2, koje prethodi uvođenju eura, značajno se razlikuje od zemlje do zemlje, kreće se u rasponu od dvije i pol godine u slučaju Slovenije do preko 10 godina, koliko je trebalo Litvi. No unatoč brojnim specifičnostima MMF-ove analize utjecaja uvođenja eura na ekonomije novih članica eurozone pokazuju da prevladavaju pozitivni učinci, a glavni je među njima niža cijena financiranja. Od zemalja EU koje nemaju euro, procjene su pokazale da bi se to najviše isplatilo Hrvatskoj i Bugarskoj. Međutim, ukupni učinci uvođenja eura, u smislu povećanja BDP-a, ipak nisu onakvi kako se očekivalo. Pored toga, navodi MMF u studiji iz 2015. godine, uvođenje eura može dovesti do velikog priljeva kapitala i kreditnog buma, kao i više razine inflacije. Najbolji je primjer za to slučaj Slovenije. Umjesto očekivane veće financijske sigurnost pod okriljem velikog kišobrana, zemlju je zahvatila snažna bankarska kriza, a umalo je završila i u bankrotu. S dostupnošću jeftinog novca javni je dug u osam godina skočio s 26 posto na 81 posto. Doduše, specifičnost je Slovenije i to što se vrlo brzo uspjela vratiti s ruba bankrota, dok Hrvatskoj nije pomogao ni monetarni suverenitet.

Među brojnim analizama troškova i koristi uvođenja eura valja izdvojiti i onu koju iznosi mađarski ekonomist Tibor Palankai, a ukazuje na kontradiktorne rezultate, ne dajući jasne argumente za uvođenje eura ili protiv njega. Također, smatra da bi ono u mnogim zemljama propalo ​kada bi o tome odlučivao narod na referendumu. Hrvati možda nisu za metode “žutih prsluka”, ali postali su prilično vješti u baratanju institutom referenduma. U svakom slučaju, premijer, ministar financija i guverner morat će se malo više potruditi ako ne žele da “projekt euro” neslavno završi. Jedan od problema svakako je u tome što cijelo pitanje predstavljaju isključivo u pozitivnom svjetlu, pa se i njihov angažman doima više kao kampanja nego kao istinska želja da se ekonomija dovede na razinu učinkovitosti koja će biti primjerena društvu u eurozoni. “Sve djeluje nekako isforsirano i čini mi se da je našim liderima važnije kretati se po hodnicima europskih institucija nego što im je bitna briga o razvoju vlastite zemlje”, komentira menadžer u jednoj većoj domaćoj kompaniji. Svjesni realnih okolnosti, i kad već ne ide drugačije, mnogi se ipak nadaju da će nas projekt euro prisiliti na neke pomake. Kako bilo, u Vladi i HNB-u nadaju se da će uvjete iz akcijskog plana ispuniti do lipnja iduće godine i da će Hrvatska naljeto ući u ERM2. Možda bi to mogao biti i dobar adut za izbore u jesen 2020. godine.