Nema milja do Tromilja

U zabačenom kutku Dalmatinske zagore niknuo je pravi elitni kvart: 'Ovo je raj!'

Novim stanovnicima ne fali baš ništa, no iznenađuje priznanje što im iz grada nedostaje
 Nikolina Vuković Stipaničev / HANZA MEDIA

Nema milja do Tromilja! Tako bi se mogla opisati pretvorba Tromilje, nekadašnje “nigdjevine” - na pola puta između Drniša i Šibenika, s odvojkom za Skradin, svojevrsne Tromeđe - u elitni ladanjski kvart u kojem je tablu “swiming pool” lakše vidjeti nego lozu u obližnjem Lozovcu.

Kada se dolazeći iz pravca matičnog Šibenika skrene lijvo prema Skradinu, pa onda opet lijvo prema Gulinima, i najzaguljeniji će morati priznati da je ova lokacija baštinila sve dobre osobine grada - do čijeg je centra, Poljane, deset minuta - a da istodobno nije izgubila ništa od blagodati seoske idile. Sjedneš ispred kuće, a jedino što čuješ oko tebe su pčele, cvrčci i ptice.

- Ja sam ovdje došla - iz grada na selo - u sedmom mjesecu ove godine. I preporodila se u ova tri i pol mjeseca! Nikakve ja veze s Tromiljom nisam imala. Meni je grad Šibenik kao hrvatskom branitelju dodijelio teren, i ovdje nas ima još nekoliko trenutno - od čini mi se - dvadesetak ukupno parcela koliko je grad Šibenik odredio za stambeno zbrinjavanje branitelja.

Ja sam dobila 502 “kvadrata” terena, pošto sam sama, meni je to i više nego dovoljno, ja sam na tom prostoru podigla montažnu kuću od 80 “kvadrata”. Još mi je ostalo sasvim dovoljno i za vrt, i za koju maslinicu posadit, i voćkicu - zadovoljno govori Slobodnoj Dalmaciji Ljilja koja veli da joj se na Tromilji, odnosno Lozovcu najviše sviđa - mir i tišina.

Nikolina Vuković Stipaničev / HANZA MEDIA
Ljiljana Inkret

Ono na što joj se, navikloj na gradsku vrevu, ispočetka tek trebalo naviknuti. Ljeti se čuju cvrčci, zimi ptice i ništa više. Bez obzira što se ljudi ovdje sve više bave turizmom, što je i gostiju sve više, ovdje je uvijek - idilično. Doprinosi tome, doduše, i 17 centimetara debela izolacija od stiropora, na Ljiljinoj montažnoj “hiži” u kojoj je za vrijeme našeg posjeta bilo čak i - prevruće. I to bez grijanja, unatoč polovini studenoga.

Digli kuću u sedam dana

A kuća, velim, montažna i to - od drveta. Podignuta u sedam dana. S garancijom od 50 godina. Samo je temelj - betonski. Za nas Dalmatince, tradicionaliste, teško shvatljiva kombinacija. Ali za Ljiljanu Inkret, kao Zagrepčanku, koja je u Šibeniku evo već 16 godina, puno prihvatljivija.

Ljiljana je kao pripadnica pričuvnog sastava Specijalne policije Sisak prošla u godinu dana, od kraja 1991. pa do kraja 1992. godine čitavu Banovinu, Hercegovinu, dubrovačko zaleđe, nešto Velebita, kao sanitetlija i borac, vidala rane sebi i drugima, one vidljive i one manje vidljive, poput PTSP-a, koji je nije mimoišao.

A da ne bi mislili da je medicinarka po struci - po struci je frizerka, koja je radila u ugostiteljstvu, a krv nije mogla vidjeti! Eto, što ti je život! No, pustimo rat, on je, što bi naš general Ante Gotovina rekao, iza nas, uhvatimo se budućnosti, Tromilje. Tu se i Ljilja preporodila, mada se dosta njih branitelja, kad su čuli da ih šalju na Tromilju, bunilo da ih šalju “Bogu iza nogu”.

- Ja nisam! Ja sam na Poljani autom za deset minuta! Ja prije dođem s Tromilje do grada i nazad nego što sam s Buala dolazila do Dalmare centra. Bilo me malo strah kako će biti ljeti kad počne sezona, ovdje je blizu ulaz u NP Krka, na Lozovcu, ali bez razloga - ni jednom nisam upala u gužvu, u kolonu, nije bilo čekanja. Ova dva tunela su famozna stvar za Šibenik. Za tren oka stignem u Šibenik na pilates!

Sve imamo ovdje

Čitatelje će vjerojatno zanimati i koliko je Ljiljana platila kuću. Ona je imala pravo na stambeno zbrinjavanje, od ministarstva, jedan dio je dobila na temelju invalidnosti, a na jedan dio plaća kredit. No, u svakom slučaju, cijena montažne kuće je ispala 37 tisuća eura s porezom, za 80 kvadrata. To je manje od 500 eura po kvadratu! Primamljiva cijena, u svakom slučaju, stigla iz Bosne, iz Gornjeg Vakufa. Toliko bi je, veli, došla zidana kuća, samo dosta manja - s 50 kvadrata prostora!

Nikolina Vuković Stipaničev / HANZA MEDIA

Cijelo ovo novo naselje na Tromilji niklo je zapravo u zadnjih nekoliko godina. Pored branitelja kojima je grad osigurao zemljište s priključcima, tu su i brojni drugi koji se bave turizmom, iznajmljuju apartmane, poput “Vile Miranda”, koja je u susjedstvu Ljiljani i Luki Proliću, a do njih je i još jedan bivši branitelj, Niko Celić, koji je također počeo raditi temelje.

- Što imamo mi na Tromilji? A šta nemamo? Dućan, poštu, doktora, tri lokala, pekaru, benzinsku pumpu... - vele nam ljudi, koji se svi javljaju jedan drugome, međusobno se pozdravljaju, kako je u malim sredinama i inače red i običaj.
Luka je odrastao u Šibeniku, i cijeli život bio u gradu, na Šubićevcu, živio pokraj škole, kod punice. Cika, skrika, dan i noć... A onda kada je došao sa ženom Željkom pogledati teren koji mu je grad ponudio na Tromilji, odmah se oduševio na prvu. Sad je ovdje već više od dvije godine i ne bi se više vraćao u grad živjeti ni za šta.
Ne smetaju mu ni turisti?
- Ma kakvi! Susjeda ima tri apartrmana, ali oni su priko dana na kupanju, na Krki, ode dođu samo prinoćit. Niti ih vidim niti ih čujem! Ma koliko mi je ode sanatorij najbolje ću vam reć s otin da ja nisam mogao dočekat iz bolnice se vratit kući, kad san u njoj nešto mora par dana biti, jer mi je tamo bilo bučno i prometno. Zva san ženu da mi tamo donese tabletu za spavanje, jer nisan moga zaspat drukčije, vrtija san se po postelji.

Ma nema bolje, ovo je raj ode! Nije problem doć do grada, al’ kad dođeš - di ćeš parkirat? Nije problem ni platit parking, ali ga nema! - kaže Luka i pokazuje nam dva bicikla, jedan njegov i jedan ženin, kojima se oni vozaju okolo, guštaju. Na Tromilji je sve ravno, a u gradu di je sve uzbrdo nizbrdo, nije moga nigdi bez motora. Ode mu ne triba.

Pokazuje nam i vrtal, u kojem uživa čeprkat. Na Šubićevcu nije ima ni balkona. Šta ćeš drugo nego buljit u televiziju po cile dane. A ode izađeš vanka, na čistu ariju, pročeprkaš malo oko selena i petrusimena, kupusa, paprika. Iman i šljivu, trišnju, marelicu, ove je godine prvi put donila rod. Isto ka i grožđe šta je prvi put rodilo! - veli Prolić, 60-godišnjak u braniteljskoj mirovini.

Nikolina Vuković Stipaničev / HANZA MEDIA

Dobro ljudi, je l’ vam šta fali? - pitam, a oni sliježu ramenima.

A onda se Ljiljana sjetila.

- Možda jedino kad bi nam vratili kontejnere za razvrstavanje otpada, da ga ne moramo držati po kući u najlonima koje smo dobili. Jučer su trebali doći, ali tko će doći po onoj kišurini.

Pa onda ti opet čekaj mjesec dana, pošto kupe samo jednom mjesečno. Ili vozi u grad, pa tamo razvrstavaj - veli Ljiljana Inkret. Eto, odgovorni faktori, čuli ste...

A ne fali ništa ni Mariji i Vici, iz obližnjih Milkovića, koje zatičemo na Tromilji, kako zajedno ukrcavaju stvari kupljene u dućanu, u gepek od svoje limuzine.

- Koliko smo nas dvoje zajedno? Bit će u trećem misecu 2020. ravnih 60 godina da smo se uzeli. Mladi smo bili, meni je bilo 20 a njoj 16 i nešto, niti 17! - priča meni barba Vice, a ja mu velin: - Srića da niste u današnjem vrimenu. Odgovarali bi za zavođenje maloljetnice. U zatvor bi vas strpalo!

- Išli smo mi i onda na sud, potpisat se, da nam dozvole da se vinčamo! - smije se gospođa Marija, koja je zbog svog Vice i školu ostavila.

Kako žena kaže

I još mi vele: - Nema tajne za dug brak, samo ljubav, međusobno poštivanje, uvažavanje i razumijevanje. A pošto sam i ja oženjen, ja namignen barba Vici: - I još ako napraviš kako ti žena kaže...

- Onda moš kako oš! - složišmo brzo formulu za uspješan brak. Ni njima ne fali ništa na Lozovcu, sve im je pri ruci i blizu.

- Ni gosti se ne bune, sinovi nam imaju po dva apartmana, hvale mir, tišinu, čistoću, zadovoljni su, guštaju - veli nam Marija, a Vice nema primjedbi ni na svoga Golfa, dvicu, dizelaša, starog skoro 30 godina i s - evo, pogledat ću - ravnih 280 iljada priđenih kilometara na satu. Iđe, goni, šta će mu bit, nije mu otišlo još dosad ništa nega pumpa od vode i ovih potrošnih stvari san minja, kad bi šta tribalo, ulja, svićice, filtere.

Znate oni vic - šta prvo ode kod Golfa dvojke? Vozač! - smijemo se s našim Milkovićima, nadajući se da ipak neće biti tako, i da će i šofer i auto trajati barem koliko i brak im - duplo, odnosno još ovoliko.

Zaslužili su. Jer, u zemlji u kojoj nema zadovoljnih, u kojoj se svak na nešto buni, u kojoj svakome nešto - da nešto, ništa - ne valja, naići na “kuntente” raritetan je pothvat. Dogodilo se to meni i fotoreporterki Nikolini ovaj put na Lozovcu i Tromilji, šibenskom Beverly Hillsu, sada i tko zna kada...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 03:23