Budućnost hrvatskog zdravstva nije u nadmetanju različitih modela vlasništva, nego u suradnji

Kada smo 1996. godine otvarali vrata prve privatne bolnice u Hrvatskoj, nisam razmišljao o tome gradimo li tvrtku ili instituciju. Razmišljao sam o jednostavnoj ideji za ono vrijeme: da pacijent s bolesnim srcem zaslužuje vrhunsku skrb bez čekanja, bez improvizacije i bez isprika. Trideset godina kasnije, ta ideja i dalje određuje način na koji radimo. Posljednje godine donijele su nam stabilno poslovanje, no brojke koje me najviše zanimaju nisu one iz bilance. To su brojke koje govore koliko smo ljudi zbrinuli. Tijekom protekle godine u Magdaleni je obavljeno više od 5500 zahvata, među njima više od 900 koronarnih intervencija, više od 180 TAVI postupaka, više od 600 kardiokirurških operacija, oko 400 vaskularnih zahvata i blizu 470 ablacija srčanih aritmija.

Te brojke ne bi bile moguće bez ljudi. Danas u Magdaleni radi više od 285 zaposlenika na puno radno vrijeme, među njima 46 liječnika. U gotovo tri desetljeća rada kroz ustanovu je prošlo oko 80 liječnika, a oko 80 posto današnjeg liječničkog kadra specijalizacije ili subspecijalizacije završilo je uz podršku same ustanove. Time se kadar ne oslanja isključivo na tržište rada nego se sustavno razvija unutar vlastitog sustava. Jednako je važno da su liječnici angažirani kroz puni radni odnos, što osigurava kontinuitet rada i stabilnost timova nužnih za izvođenje najsloženijih zahvata. Magdalena je danas i nastavna baza za Medicinski fakultet Osijek, što smatram prirodnim nastavkom naše obveze da stečeno znanje i iskustvo prenosimo novim generacijama liječnika.

Postoji raširena percepcija da je privatno zdravstvo prije svega unosan posao. Stvarnost je znatno složenija. Kardiovaskularna medicina jedna je od tehnološki i financijski najzahtjevnijih grana medicine, a razina kvalitete koju pacijenti očekuju podrazumijeva kontinuirana ulaganja.

Godišnji trošak ugrađenog i potrošnog medicinskog materijala u našoj ustanovi premašuje 17 milijuna eura. Trošak zaposlenika doseže gotovo 12,8 milijuna eura godišnje. Samo na ljude, opremu i medicinski materijal izdvajamo oko 30 milijuna eura godišnje, a u taj iznos nisu uključena dodatna ulaganja u nove tehnologije, infrastrukturu i razvoj.

Takva ulaganja ne promatram kao trošak, nego kao obvezu. U kardiovaskularnoj medicini kvaliteta ugrađenog materijala, dijagnostike i opreme izravno utječe na ishod liječenja.

Istodobno, svjedočimo tehnološkoj revoluciji koja će obilježiti sljedeće desetljeće medicine. Umjetna inteligencija već danas pomaže u analizi nalaza, planiranju zahvata i donošenju kliničkih odluka. Njezina će uloga nesumnjivo rasti, ali vjerujem da će ostati ono što treba biti - alat u rukama liječnika. Tehnologija može ubrzati obradu podataka i otvoriti nove mogućnosti liječenja, no iskustvo, prosudbu i odgovornost za pacijenta i dalje nosi čovjek. Zato će ulaganje u ljude ostati jednako važno kao i ulaganje u opremu.

Dok mnogi šire spektar usluga, mi smo odabrali drukčiji put. Magdalena nije poliklinika sa širokim katalogom pregleda i zahvata. Magdalena je specijalizirana bolnica za bolesti srca i krvnih žila, a upravo je ta usmjerenost tijekom godina postala jedna od naših najvećih prednosti.

U poslovnom svijetu to bi se nazvalo specijalizacijom. U medicini to znači da tim koji svakodnevno izvodi istu vrstu zahvata stječe iskustvo koje izravno utječe na kvalitetu liječenja. Više od 5500 zahvata godišnje važno je upravo zbog znanja i rutine koje takav opseg rada stvara.

Takvu odgovornost potvrđujemo i kroz sudjelovanje u nacionalnoj mreži za urgentnu koronarnu intervenciju. Naši timovi dostupni su 24 sata dnevno za zbrinjavanje bolesnika s akutnim infarktom miokarda. U tim trenucima nikoga ne zanima vlasnička struktura bolnice. Zanimaju ga stručnost, brzina reakcije i činjenica da postoji tim koji je spreman pomoći.

Bilo bi neiskreno govoriti o uspjehu, a ne spomenuti izazove. Najveći među njima svakako su ljudi. Vrijednost svake bolnice određuju znanje, iskustvo i predanost njezinih liječnika, medicinskih sestara i svih drugih djelatnika. Demografski trendovi i odlazak zdravstvenih djelatnika među najvećim su izazovima hrvatskog zdravstva. Na njih se ne može odgovoriti deklaracijama, nego stvaranjem uvjeta zbog kojih najbolji stručnjaci žele ostati i razvijati svoju karijeru upravo ovdje.

Drugi izazov odnosi se na povjerenje javnosti. Privatno zdravstvo u Hrvatskoj obuhvaća vrlo različite ustanove i djelatnosti, pa se o njemu često govori kao o jedinstvenoj kategoriji. Smatram da bi jedino pošteno mjerilo svake zdravstvene ustanove, neovisno o vlasničkoj strukturi, trebali biti rezultati liječenja, stručnost zaposlenika i sigurnost koju pruža pacijentima.

U Hrvatskoj se desetljećima održava podjela na javno i privatno zdravstvo, kao da je riječ o suprotstavljenim sustavima. Moje iskustvo govori drukčije. Privatne i javne zdravstvene ustanove imaju isti cilj - kvalitetno i pravodobno liječenje pacijenata.

Mi ne postojimo nasuprot javnom sustavu, nego uz njega. Svaki pacijent kojeg zbrinemo znači manji pritisak na liste čekanja i veći kapacitet sustava u cjelini. Budućnost hrvatskog zdravstva nije u nadmetanju različitih modela vlasništva, nego u suradnji koja će pacijentu osigurati najbolju moguću skrb.

Ako me pedeset godina rada u zdravstvu nečemu naučilo, onda je to da se povjerenje ne može izgraditi marketinškim kampanjama. Pacijenti svoje zdravlje liječnicima i ustanovama povjeravaju na temelju iskustava, preporuka i rezultata.