Produktivnost, dodana vrijednost i izvoz: potreban je sustavan iskorak

Gdje se krije novi poslovni zamah hrvatskog gospodarstva i što trebamo napraviti kako bismo ga postigli, pitanje je koje zahtijeva dugoročno promišljanje i širi društveni konsenzus. Usred svih geopolitičkih okolnosti, naravno da točan recept ne postoji, ali smjer je poznat.

Prije svega, trebamo se osloniti na sektore koji stvaraju visoku dodanu vrijednost i koji imaju izvozni potencijal. U toj je jednadžbi ključna produktivnost tj. sposobnost da s istim resursima stvaramo veću dodanu vrijednost. Struktura hrvatskog izvoza postupno se mijenja - od tradicionalnih proizvoda prehrambene i drvne industrije prema industriji više dodane vrijednosti, energetici, farmaceutici i tehnološkim uslugama. Najveći izvozni rast dolazi iz sektora energetike, elektroindustrije, farmaceutike i specijalizirane proizvodnje. Hrvatska danas ima kompanije koje uspješno konkuriraju na globalnim tržištima u područjima visoke tehnologije, energetskih sustava i farmaceutike.

Posljednjih godina raste i izvoz prema tržištima izvan EU među kojima se ističe tržište SAD-a, što daje naznake postupne diverzifikacije i veće otpornosti izvoznog sektora. Hrvatska sve više sudjeluje u europskim industrijskim i energetskim lancima vrijednosti, osobito kroz energetsku tranziciju, automatizaciju, baterijske sustave i digitalne usluge. Vidljivo je da najzdraviji dio gospodarskog rasta danas dolazi iz sektora više dodane vrijednosti putem izvoza industrijskih proizvoda, novih tehnologija i različitih poslovnih i digitalnih usluga - a ne samo od turističke sezone.

Uzmimo kao primjer IT industriju, čija poduzeća danas više nisu samo outsourcing partneri nego razvijaju vlastite proizvode i tehnologije. U obrambenoj industriji ističu se proizvodnja specijalizirane opreme, besposadnih tehnologija, komunikacijskih i kibernetičkih rješenja te proizvoda dvojne namjene. Dakle, imamo i kvalitetu i inovacije i fleksibilnost, uz snažnu prisutnost na međunarodnom tržištu te uključenost u europske i NATO-ove dobavne lance. Upravo povezivanje obrambene industrije s domaćim IT sektorom, umjetnom inteligencijom i naprednim proizvodnim tehnologijama otvara prostor za stvaranje proizvoda visoke dodane vrijednosti. Hrvatske kompanije koje proizvode transformatore, elektroenergetsku opremu i specijalizirana industrijska rješenja također danas uspješno konkuriraju na zahtjevnim tržištima. Riječ je o sektoru koji se razvija na temelju znanja, inženjerske ekspertize i visoke dodane vrijednosti.

Ovakav uspjeh nije došao preko noći, već je posljedica i promjene mentalnog sklopa i načina rada. Primjenom ESG standarda tvrtke mjere vlastitu učinkovitost - potrošnju energije, emisije, produktivnost procesa, upravljanje dobavljačima ili rizicima. Uz sustavno praćenje i analizu podataka, vrlo brzo dolazi do povećanja učinkovitosti i kvalitetnijeg upravljanja poslovanjem. Drugi veliki pomak je digitalizacija procesa. Danas se puno manje vremena gubi na administraciju, ručne procese i traženje informacija. Kompanije sve više automatiziraju rutinske aktivnosti, povezuju podatke između odjela i ubrzavaju donošenje odluka. To direktno utječe na brzinu i produktivnost.

Treći element, koji sada ulazi vrlo snažno, jest umjetna inteligencija. AI više nije tema samo velikih tehnoloških kompanija. Vidimo vrlo praktične primjene u svakodnevnom radu - od korisničke podrške i analize podataka do planiranja proizvodnje, prodaje i internih operacija. Najveća vrijednost trenutno nije zamjena ljudi, nego povećanje učinkovitosti zaposlenika i oslobađanje vremena za složenije zadatke. Ne radi se o tome da svi moraju postati IT stručnjaci, nego da razumiju kako nove tehnologije funkcioniraju, kako ih odgovorno koristiti i kako ih primijeniti u vlastitom radu. To isto tako znači da AI nije magično rješenje za sve probleme u poslovanju.

Tko predvodi tu promjenu? Koliko god nas tehnologija može osnažiti i činiti efikasnijim, bez ljudi napretka nema. Hrvatska danas bilježi visoku potražnju za radnicima, ali se i poslodavci sve češće suočavaju s izazovom pronalaska kadrova s odgovarajućim kompetencijama. To pokazuje da obrazovni sustav, uz sve svoje postojeće kvalitete, mora još brže odgovarati na promjene koje donose tehnologija, digitalizacija, umjetna inteligencija i novi modeli rada.

Zato je važno da obrazovanje sve više promatramo kao trajni proces, a ne samo kao fazu koja završava formalnim obrazovanjem. Cjeloživotno obrazovanje treba postati uobičajeni dio profesionalnog razvoja. Pritom je važno sustavno razvijati vještine budućnosti - ne samo stručna znanja, nego i meke vještine poput prilagodljivosti, kritičkog razmišljanja, komunikacije, suradnje i spremnosti na učenje. Upravo te kompetencije omogućavaju radnicima i poduzećima da se lakše prilagode promjenama i budu konkurentniji. Jednako tako, digitalna i AI pismenost postaju sve važniji dio osnovne poslovne pismenosti. Naše istraživanje pokazuje da godišnji budžeti poslodavaca za usavršavanje djelatnika rastu. Oko 60 posto poslodavaca podržava razvoj i primjenu AI-ja te smatra da može olakšati poslovanje.

Kada govorimo o primjeni tehnologije u poslovanju, ne govorimo u prvom redu o niskim troškovima jer se dugoročna konkurentnost ne može temeljiti na tome. Potreban je sustavan iskorak prema gospodarstvu koje više ulaže u tehnologiju, digitalnu transformaciju, inovacije i znanje, zatim u razvoj vlastitih proizvoda i usluga više vrijednosti te u uključivanje u globalne lance vrijednosti.

Koji je onda naš model razvoja? To je onaj temeljen na većoj produktivnosti, povećanju dodane vrijednosti i rastu izvoza uz kvalitetniji obrazovni sustav povezan sa znanosti i gospodarstvom. Takav model omogućava veće plaće, viši životni standard, veću otpornost gospodarstva i održiv gospodarski rast. Mi kao institucije moramo upariti opseg naših mjera i aktivnosti s razmjerom problema koji rješavamo.