Demografske projekcije

Hoće li Hrvatska i Slovenija imati isti broj stanovnika za 50 godina?

Ruchir Sharma, globalni strateg investicijske banke Morgan Stanley, tvrdi da će pobjednice biti zemlje sa snažnim rastom radne populacije i one koje budu dovodile svježe talente
 Duje Klarić / CROPIX

Nastojeći što uvjerljivije prikazati tužnu hrvatsku perspektivu, ekonomist Željko Lovrinčević nedavno je rekao kako ćemo za 50-ak godina imati sličan broj stanovnika kao Slovenija. “Neki narodi znaju upravljati svojim resursima i oni opstaju, neki ne znaju i polako odumiru”, rekao je Lovrinčević. Za razliku od Hrvatske, dodao je, broj stanovnika u Sloveniji raste, a nije ni čudo što hrvatska populacija nestaje, s obzirom na to da društvom dominiraju “male, ali dobro organizirane interesne grupe, od lobista za neke interese turističke branše, preko vojske, do nekih sindikata javnih i državnih službi”.

Da bi se Hrvatska stavila u pravi kontekst, očito je, više nije dovoljno rabiti izraz “zaostajanje”, nego on ustupa mjesto mnogo neugodnijoj riječi: “odumiranje”. Je li tako sumoran pogled na budućnost doista opravdan i neumoljiv? Za početak, izjednačavanje broja stanovnika Hrvatske i Slovenije, neovisno o tome što se danas malobrojniji susjedi ne iseljavaju kao Hrvati i imaju nešto veću stopu fertiliteta, ipak se ne bi trebao dogoditi, barem prema projekcijama koje se temelje na sadašnjim trendovima.

Posljednje brojke Eurostata pokazuju da će 2080. godine Slovenija imati 1,938 milijuna stanovnika, 126 tisuća manje nego 2016. godine. U istom razdoblju, pak, broj stanovnika u Hrvatskoj smanjit će se za 915 tisuća, na 3,276 milijuna. Prema tim projekcijama, hrvatsko stanovništvo smanjit će se više od 20 posto, a slovensko oko šest posto, no u Hrvatskoj će 2080. godine i dalje živjeti oko 1,3 milijuna više ljudi nego u Sloveniji.

Velike demografske promjene

Premda iz hrvatske perspektive izgleda kako je danas kod svakog bolje nego kod nas, demografska pošast nije zaobišla ni Sloveniju. Statistički zavod zemlje nedavno je objavio kako se zbog niskog stupnja nataliteta i produžavanja životnog vijeka Slovenija nalazi pred velikim demografskim promjenama: 2100. godine mogla bi imati 284 tisuća stanovnika manje nego danas, te velik udjel stare populacije koja će zahtijevati značajne troškove trajne skrbi. Trećina populacije bit će starija od 65 godina, a smanjit će se udjel radno aktivne populacije. Struktura stanovništva u Hrvatskoj, kako sada, tako i ubuduće, još je lošija. Ipak, demografska slika obiju zemalja puno je jasnija kada se uspoređuje, primjerice, sa Švedskom koja bi u idućih pola stoljeća trebala imati oko 30 posto više stanovnika.

Iz iskustva mnogih zemalja dobro je poznato da se vrlo teško nositi s demografskim previranjima, ali činjenica jest da neke zemlje, uključujući i Sloveniju, uspijevaju povećati broj novorođene djece, dok se u Hrvatskoj smanjuje. U posljednjih deset godina stopa fertiliteta u Sloveniji povećana je s 1,53 na 1,63 djece po ženi u reproduktivnoj dobi, dok se u Hrvatskoj smanjila s 1,55 na 1,53. K tome, slovenski nacionalni planovi predviđaju da se sadašnja stopa fertiliteta poveća na 1,77 do 2100. godine. U slučaju Hrvatske takvi planovi nisu poznati. Kao što je to po mnogim pitanjima, Slovenija je organiziranija i pragmatičnija i u slučaju demografije.

Demograf Ivan Čipin sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta kaže da su krajem 19. i početkom 20. stoljeća, poput Hrvata, i Slovenci imali veliku stopu emigracije, uglavnom zbog ekonomskih razloga. Kasnije je to smanjeno ponajprije zato što se zemlja ekonomski razvila i u bivšoj državi bila, kao što je poznato, najrazvijenija republika.

- Padom komunizma, ekonomska i društvena tranzicija u Sloveniji nije izazvala velike turbulencije kao u nekim drugim zemljama u tranziciji. Zbog te povoljnije ekonomske situacije manje se Slovenaca iseljavalo, a uspjeli su privući doseljenike iz drugih dijelova bivše Jugoslavije - objašnjava Čipin. Upravo zbog tih ekonomskih razloga stopa fertiliteta u Sloveniji, premda niska, ipak je nešto viša nego u Hrvatskoj. No, Čipin dodaje da je razlog tome i implementacija sveobuhvatnih mjera obiteljske politike. Među ostalim, to su ekstenzivni i dobro plaćeni rodiljni i roditeljski dopust, gotovo univerzalan i visoko subvencioniran sustav skrbi za djecu i relativno visoki doplaci za djecu iz siromašnijih obitelji. Sve su to mjere za koje se vjeruje da bi barem malo mogle popraviti i hrvatsku demografsku sliku.

Ipak, kada je riječ o dugoročnim projekcijama, jako je teško znati što će biti za 50, 60 ili 80 godina. Poput većine demografa, i Čipin smatra da ih treba uzeti s velikom rezervom, pogotovo za zemlje s manjim brojem stanovnika kao što su Hrvatska i Slovenija.

Stopa fertiliteta

- U Hrvatskoj tada može živjeti manje od dva milijuna stanovnika, ali mogla bi imati i blizu 3,5 milijuna. Migracije bi u budućnosti mogle imati znatno veći utjecaj na broj stanovnika nego kretanje stopa fertiliteta čiji se značajniji rast ne očekuje. Dakle, o migracijama će ponajprije ovisiti demografska budućnost, broj i struktura stanovništva obiju zemalja - ističe Čipin.

O tome zašto se neke nacije uspijevaju ubrzano razvijati, a druge zaostaju i propadaju provedena su brojna istraživanja i napisane mnoge knjige. Jedna od knjiga koja je posljednjih godina izazvala dosta pozornosti je “Zašto nacije propadaju” američkih autora Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona. Oni navode kako dvije države na istom geografskom području, s istim brojem stanovnika i istim prirodnim resursima mogu imati posve različit put, kao što je to slučaj s nekim afričkim zemljama. Razlog tome su institucije. Uspjeh određuju političke i ekonomske institucije koje stvaraju poticaje, nagrađuju inovacije i svima omogućuju sudjelovanje u ekonomskim prilikama. Ako su institucije pozitivne ili inkluzivne, smatraju, državu će odvesti u blagostanje, a ako su negativne i državna elita ih koristi za svoje uske interese, zemlja ne može izbjeći propadanje. U slučaju zemalja srednje i istočne Europe također je bila presudna uspješnost strukturiranja institucija, ali povijesne različitosti stvorile su i različite tipove društva s različitim političkim prilikama i posljedicama.

Oni koji smatraju da institucije ipak ne mogu dati cjelovit odgovor na pitanje zašto neke zemlje uspijevaju, a druge ne, često kao argument navode slučaj azijskih zemalja koje su u razdoblju od 1980. do 2010. godine doživjele ekonomski procvat i bez razvijenih liberalnih institucija. Jedan od njih je Indijac Ruchir Sharma, veliki investitor i glavni globalni strateg američke investicijske banke Morgan Stanley. U svojoj knjizi “The Rise and Fall of Nations” on izdvaja deset pravila koja određuju pobjednike i gubitnike u globalnoj ekonomiji. Na prvo mjesto po važnosti stavlja ljude, ističući kako smanjenje broja stanovnika može “erodirati ekonomski rast”, a pozicija zemlje ovisit će o tome kako reagira na tu pojavu.

“Za ekonomske izglede nacije ključno je demografsko pitanje: povećava li se broj talenata? Prvi dio odgovora na to pitanje dat će procjena rasta radne populacije u idućih pet godina jer je ona pokretač rasta. Drugo, treba pogledati što nacije čine da bi se suprotstavile padu broja stanovnika”, piše Sharma. Na raspolaganju im je potaknuti žene da imaju više djece, premda je to pristup s nejasnim rezultatima, te potaknuti starije osobe, umirovljenike, žene, ekonomske migrante... da se priključe aktivnoj radnoj snazi. Veliki pobjednici bit će one zemlje koje će imati snažan rast radne populacije i koje će činiti dovoljno da bi dovele svježe talente. U grupu europskih zemalja u kojima prepoznaje pobjednike Sharma navodi Njemačku, Poljsku, Češku i Rumunjsku. Prosječan uspjeh predviđa Mađarskoj, Italiji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji, a među zemljama koje su na njegovoj mapi označene istom bojom i čeka ih “ružna” budućnost nalaze se i Slovenija i Hrvatska.

Vječna mudrost

Osim demografije, budućnost zemlje određuje i pitanje je li zemlja spremna poduprijeti reformatora, odnosno “ima li političkog lidera koji je sposoban pridobiti narodnu volju za reforme”. Stalno pozivanje na strukturne reforme Sharma smatra “vječnom mudrošću” jer nema te zemlje i razdoblja u kojem nema nešto strukturno za popraviti. Međutim, od identificiranja samog sadržaja reformi mnogo je teže prepoznati trenutak kada je zemlja spremna provesti velike promjene. U pravilu, kada se nađe pritisnuta uz zid, javnost i politička elita spremniji su prihvatiti ekonomske reforme i mijenjati se na bolje. U vrijeme krize, smatra Sharma, narod obično traži promjenu vodstva, “stoga među onima koji dolaze treba tražiti obećavajućeg lidera”.

Profil lidera za kojeg je najizglednije da će dobiti podršku naroda i donijeti provediv reformski program, smatra Sharma, je “novi lider koji ima karizmu i dobar osjećaj da želju naroda pretvori u konkretnu reformsku agendu”. Ukratko, najizglednije je da će ekonomija početi rasti kada počne izlaziti iz krize, izabere demokratskog lidera s mandatom za reforme. On će stvoriti uvjete da privuče produktivne investicije koje će ojačati ponudu, u tvornice, ceste, tehnologiju... Tijekom godina recesije Hrvatsku su vodila tri premijera, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Njihovi rezultati, ili propuštena prilika, upućuju da Hrvatska nije imala sreće.

Politolog Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti smatra da se, u usporedbi s ostalim tranzicijskim zemljama, Hrvatska pozicionirala kao “slaba i stranački zarobljena država”, dok je klijentelizam postao “strategija konsolidacije političke moći”. Pritom su subvencije, javna nabava i masa plaća za državne i javne zaposlenike, smatra Kotarski, posebno podložni zloporabi za gradnju i održavanje klijentelističkih mreža. Držeći se Sharminih pravila, novu priliku donijet će tek nova kriza. Trenutačne političke elite, očito je, i dalje se neumorno iscrpljuju na marginalnim pitanjima, podmetanjima i nadmudrivanjima, a težnje zemlje svode se na gotovo tehničke ciljeve poput ulaska u Schengen ili uvođenja eura.

Profil lidera

U profil lidera o kojem Sharma govori uklapa se Putin s kraja 90-ih godina, kada je došao na političku scenu. Međutim, od velikog reformatora koji je u razdoblju od 2000. do 2010. godine Rusiji osigurao gotovo udvostručenje BDP-a, Sharma smatra da je Putin postao demagog i ujedno je primjer kako za razvoj zemlje nije dobro da niti najbolji reformatori ostaju predugo na vlasti. Kao primjer navodi odluku iz 2012. godine, kada je Putin odlučio da će sa 120 mjesta na ljestvici Doing Business u razdoblju od šest godina Rusija doći među vodećih 20. U tome je dijelom i uspio, već 2015. Rusija je zauzela 51. mjesto i bila je 30 mjesta ispred Kine, a šest ispred Brazila. Ali, ako je postalo tako lako poslovati u Rusiji, pita Sharma, zašto nitko tamo ne vodi biznis. Unatoč svemu, Moskva je ostala izolirana od međunarodnog biznisa. Iako se često stavlja naglasak na jedan faktor, poput institucija, kulture, stranih ulaganja ili geografske lokacije, ekonomski rast ipak je proizvod velikog broja različitih faktora, a njihov balans s vremenom se neminovno mijenja. No, ono što se ne mijenja, čini se, jest uloga socijalnog kapitala: za razvoj zemlje uvijek su važni ljudi, važni smo svi mi. Negativna kadrovska selekcija proteklih desetljeća obeshrabrila je i otjerala mnoge talente. Ali, možda je i u tome problem. Kada stranci dođu u Hrvatsku, vrlo brzo zamijete da se uglavnom volimo žaliti, kritizirati, pa i samosažalijevati.

Natalia Zielinska, 31-godišnja Poljakinja koja se doselila u Ogulin prije šest godina i u međuvremenu izgradila respektabilan biznis u području fondova EU, nedavno je rekla kako se ovdje većina ljudi zadovoljava preživljavanjem i plutanjem na površini. Prema je ovdje teško raditi i poslovati, mnogo teže nego u Poljskoj, ona smatra da ljudi prebrzo odustaju i polako prihvaćaju nepravdu. Za razliku od Poljaka, nisu inatljivi i energični.

- Teški uvjeti života stvorili su poduzetnički duh kod Poljaka. Razmišljali su izvan okvira. Ljudi u Hrvatskoj su uljuljkani. Stalno čekaju i misle da će ih neka velika ruka podragati te riješiti sve njihove probleme. Neće vam nitko ništa više rješavati. S time je odavno gotovo. Morate se sami izboriti za sebe. Jedina prepreka razvoju ste vi sami sebi - lekcija je mlade Poljakinje.

Dok su Poljska i Rumunjska, primjerice, maksimalno iskoristile članstvo u Europskoj uniji, u Hrvatskoj se takve ambicije zasad ne prepoznaju. No, umjesto stalnog kritiziranja političke elite, možda bi se valjalo zapitati postoji li i drugačiji način angažiranja, da se neki kritičari sami okušaju u javnom poslu i ponude svoju reformsku agendu. U tom slučaju pogled na budućnost zemlje mogao bi postati i malo optimističniji.

Demografske projekcije
Hrvatska Slovenija Švedska

broj stanovnika (u mil.) 2016. 4,191 2,064 9,851

broj stanovnika (u mil.) 2080. 3,276 1,938 13,525

stopa fertiliteta 2016. 1,41 1,58 1,86

stopa fertiliteta 2070. 1,64 1,81 2,03

životni vijek 2016. žene 81,1 83,8 84,3

životni vijek 2016. muškarci 75,0 78,2 80,6

životni vijek 2070. žene 88,9 90,1 90,2

životni vijek 2070. muškarci 84,4 85,8 86,7

radno sposobno stanovništvo (%) 2016. 66,0 66,4 62,7

radno sposobno stanovništvo (%) 2070. 55,6 56,7 57,8

stanovništvo starije od 65 godina(%) 2016. 19,4 18,7 19,8

stanovništvo starije od 65 godina (%) 2070. 31,2 28,5 25,0

Izvori: Eurostat, Aging Report 2018

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:08