Porod [prvi dio]: 'Ne brinite, sad ste na sigurnom!'

Taj je događaj istovremeno i toliko nasilan i toliko divan, da uopće ne čudi da sve žene koje su rodile baš porod opisuju kao najznačajniji događaj u životu. Mene je uhvatilo na prepad. A sve je počelo s jednom uobičajenom kontrolom kod liječnika...

Termin mi je već bio prošao. Rekli su mi da bih trebala roditi 19., no već je bio 22. studeni. Nisam više išla na kontrole kod svojeg ginekologa već sam se prebacila kod liječnika u Vinogradskoj bolnici. Naime, zadnjih nekoliko kontrola treba obaviti u bolnici gdje namjeravate roditi kako bi vas liječnici koji će vas na kraju i poroditi, držali na oku. Čekaonica trudničke ambulante uvijek je prepuna i čeka se i po nekoliko sati. Dok još nisam shvaćala zašto je to tako, mislila sam pozvati na red i doktora i sestre radi neorganizacije, no onda su mi iskusne čekačice objasnile o čemu se radi. Naime, kako nema dovoljno liječnika, onaj koji je dežuran u ambulanti istovremeno je dežuran i na trećem katu u rađaoni pa ako se dogodi kakav hitan porod on mora trčati gore obaviti što treba i onda se vraća u ambulantu.

Kad sam prvi put došla ovdje na kontrolu bila sam totalno nespremna za dugotrajno čekanje: niti sam ponijela nešto za čitanje, niti za grickanje i čekanje je bilo strahovito naporno. No ovaj put znala sam što me čeka i uzela sam sa sobom knjigu, slatke i slane stvarčice i bocu vode. Nakon otprilike dva sata sestra me pozvala u ordinaciju.

- Pa da. Vidi se da je to sve skupa zrelije nego prošli put, ali čini mi se da još niste spremni roditi - rekao je je strpljivi liječnik.

- Poslat ću vas svejedno gore na CTG da sve provjerimo, a redovno se vidimo za tjedan dana ako nam ipak ne dođete prije.

'Ako ne dođete prije' - te su me riječi prilično stresle. Znači, moglo bi se to dogoditi doista svaki čas!

Još nekoliko sati čekanja

Otišla sam na treći kat na CTG. To je pretraga kojom se motre otkucaji bebina srca i pazi da je sve u granicama normale. Za mamu ta pretraga znači još par sati čekanja. Kad je sve bilo gotovo, sestra je svim trudnicama podijelila nalaze, a meni na kraju rekla:

- Vaš nalaz se ne može baš dobro očitati. Nije to ništa neuobičajeno, ali veli doktor da bi on za svaki slučaj još jednom ponovio CTG. Jeste li što jeli? Prošećite pola sata, nešto pojedite pa dođite ali ovaj put na onaj drugi ulaz. Novi CTG će vam napraviti popodnevna smjena.

Uf, još čekanja!

Otišla sam iz ambulante, na kiosku kupila hot-dog, prošetala malo oko bolnice i nazvala Krešu:

- Nemoj me čekati s ručkom, nemam pojma kad ću biti gotova, javim se kad završim.

Kao domino efekt...

Pred tim drugim ulazom na koji me poslala medicinska sestra čekalo je nekoliko očeva s hrpom vrećica. Bila su već oko četiri sata pa su došli u posjet svojim suprugama i bebama. Sestra me pozvala unutra relativno brzo i spojila na CTG. Ležeći sam morala provesti oko 20 minuta za koje vrijeme sam osluškivala što se događa u ostalim prostorijama. Odnekud se čuo bebin plač. Pa onda još jedan. Pa još jedan. Kao domino efekt. Jedna je beba povela pjesmu, pa su se i ostale ubrzo priključile.

'Tko zna kad su ovi maleni rođeni', pomislila sam, 'Sigurno nemaju niti par sati.'

Kad su moji nalazi bili gotovi, prišla mi je vrlo mlada i simpatična sestra.

- Evo, gotovo je. Sve je u redu i liječnik je potpisao nalaze. Možete ići kući. Dođite na redovitu kontrolu kad vam je rekao vaš doktor.

Napokon gotovo! Na brzinu sam izračunala da sam taj dan u raznim čekaonicama provela više od šest sati. Htjela sam prošetati i malo se razgibati nakon toliko sati sjedenja pa sam krenula kući pješice. Usput sam obavila par telefonskih poziva, nazvala mamu, sestru, Krešu... Malo po malo stigla sam do Doma sportova.

- Krešo, dođi hitno po mene, voziš me natrag!

- Stvarno? Čekaj - baš sad dok smo razgovarali ti je pukao vodenjak?

- Da!

- Sigurna si?

- Da, milijun posto!

Objasnila sam mu koju torbu da uzme i koje još stvarčice da u nju strpa. Sve je, više-manje, bilo spremno, a ako nešto bude i nedostajalo, uvijek mi to može u bolnicu donijeti naknadno. Sjela sam na klupu i pričekala svoj prijevoz do bolnice.

- Ne mogu vjerovati! Pa ovo se stvarno događa! Do jutra ću biti mama!

Povratak i - šok!

Krešo je ubrzo stigao i za tren oka smo bili opet u Vinogradskoj, pred onim istim vratima gdje sam nešto ranije čekala na CTG. Otvorila je ista ona simpatična sestra.

- Vi ste se vratili? Recite?

- Pa pukao mi je vodenjak!

- Oho! Čestitam! - rekla je sestra i pustila nas na odjel.

I dok je ona otišla obavijestiti doktore, Krešo i ja smo se unezvjereno vrtjeli po hodniku.

Da sjednem? Da ostanem stajati? Da idem nekud? Ili da tu čekam? Šta da radim? Šta da radim? Gdje ću sa stvarima? Gdje ću sama sa sobom?

Jedna druga sestra užurbano je izišla iz ordinacije i zaputila se prema rađaonicama. Usput sam ju pitala smijem li ići na wc. Naravno da sam smjela.

No tamo - šok! Da, sve je bilo natopljeno plodnom vodom ali i krvlju! Brzo sam izašla i potražila ono prvo simpatično lice.

- Sestro, ali sve je puno krvi! Što da radim?

Ona me nježno ali odlučno uhvatila za ruku:

- To vam je normalno. Uvijek ima malo krvi. Gledajte, vi ste sad na sigurnom. Nigdje više ne morate ići. Znamo da ste ovdje i znamo što nam je činiti. Opustite se. Sve će biti u redu.

Nikad mi ničije riječi nisu pružile toliko utjehe kao njezine: Na sigurnom sam! Na sigurnom sam!