Porodiljni je gotov i za tri tjedna se vraćam na posao. Prošla je godina dana od onog trenutka kad sam se zbunjeno i još s velikim trbuhom vrtjela po stanu jer nisam znala što ću s tim silnim slobodnim vremenom.
Kako nam još jedan klinac nije u planu, sljedeći put ću imati ovoliko slobodnog vremena tek kad budem u penziji.
Ako se vrijeme provedeno s malom bebom uopće može nazvati slobodnim vremenom. Naime, kad se Filip rodio potpuno je nestao prijašnji koncept slobodnog vremena.
Sve faze traju baš onoliko koliko trebaju trajati
Kad sam tek otvorila porodiljni dopust, prijateljica mi je rekla: 'Joj, to će ti proletjeti!'
Pa da, prošlo je relativno brzo, ali da je baš proletjelo - i nije. Ne znam. Možda se nekome sa strane čini da vrijeme leti, ali iz moje perspektive svaka faza je dosta dugo trajala. Prvo faza oporavka od poroda, pa faza kad mali samo sisa i spava, pa kad samo leži i gleda, pa kad se samo smješka i maše ručicama, pa kad samo puza... Sve faze traju baš onoliko koliko trebaju trajati.
Pa i sam porodiljni, zapravo. Barem kod nas.
Imam prijateljicu u Americi i ona se na posao vratila nakon samo tri mjeseca. Ne mogu ni zamisliti kako je to preživjela. Kad su Filipu bila tri mjeseca, ja sam bila potpuno izvan sebe. Nisam znala što me snašlo i gdje sam uopće. No moja je prijateljica to nekako pregrmjela. Dapače, nedavno je odlučila imati još jedno dijete pa se čini da prijašnje iskustvo s ranim povratkom na posao nije ostavilo neke ozbiljnije traume. Ili je zaboravila. Puno teških stvari vezanih uz porod, oporavak i razne druge probleme, čovjek jednostavno zaboravi. I dobro je da je tako.
Kad sam ustanovila da mi je ostalo još manje od mjesec dana do povratka na posao, ulovila me neka šiza. Sama sam sebi zadala hrpu stvari koje moram obaviti prije nego počnem raditi: moram napraviti reda u ormarima, moram iz kupaonice izbaciti sve nepotrebne stvari, moram sortirati fotografije, moram srediti neke fascikle...
Kao da ću, kad jednom odem na posao, tamo ostati zauvijek i više se neću vraćati kući. Baš sam blesava. Pa radno vrijeme traje (samo) osam sati. Uostalom, tu su i vikendi, godišnji odmori... Kad sam to osvijestila, naglo me napustila želja za temeljitim pospremanjem kuće. 'Ma za to uvijek ima vremena. Idem se sad radije igrati s Filipom.'
Koncentracija mi je sigurno atrofirala
Puno sam razmišljala o trenutku povratka: hoće li mi biti teško? U ovih godinu dana, koncentracija mi je sigurno atrofirala. Što se sve promijenilo u firmi? Koliko će mi trebati da se snađem? I - najvažnije - kako ću uopće raditi ovako kronično neispavana? Naime, Filip se i dalje budi nekoliko puta tijekom noći.
Uvijek kad me ulovi malodušnost, nazovem mamu.
- Ma ne brini. To što se tebi događa, događa se svima. To je sve normalno i nema tko to nije uspješno preživio. Dobro je da imaš posao koji voliš. Zamisli da nije tako.
Da. Mama uvijek kaže pravu stvar.
Prije par dana morala sam otići do firme odnijeti neke papire. To je bio dobar test da vidim kakve će to osjećaje pobuditi. No dogodilo se nešto neobično: bila sam (gotovo) sretna što se uskoro vraćam. Bilo mi je drago vidjeti kolege, opet osjetiti užurbanu atmosferu novinske redakcije. Na novinarstvo se čovjek navuče, to je više poziv nego profesija.
- Meni je bilo super kad sam se vratila na posao. Opet sam se osjećala kao odrasla osoba koja ima još neku svrhu osim da se brine o bebi. I to što mogu ići na wc onda kad mi se ide, a ne onda kad slučajno ulovim malo vremena - ispričala mi je kolegica o svojem iskustvu povratka.
Ma bit ću ja ok. Brine me zapravo nešto drugo: Filip će morati krenuti u jaslice. Kako će on tako dugo bez svoje mame? Hoće li puno plakati? Tko će ga nosati uokolo i tješiti?
Osim toga, jednom kad krene žrvanj, nema više stajanja. Prvo jaslice, pa vrtić, pa jedna škola, pa druga škola, pa faks, pa posao... Ovo mu je bio najduži potpuno slobodan period u životu.
A opet, možda će si njegova generacija uspjeti ipak malo drugačije organizirati život pa uvijek pomalo raditi i uvijek se pomalo odmarati i neće biti klasične podijele života na onu fazu kad radiš i na fazu kad si u penziji.
Svejedno, od kolijevke pa do groba najljepše je doba kad je mama na porodiljnom. A kod nas je to doba došlo svome kraju. Sva ona lijena jutra kad polako pijemo kavu i razbacujemo igračke po kući, sad će se morati stisnuti u dane vikenda. Odlazak u šetnju morat ćemo ipak malo pažljivije planirati, a ne samo izletjeti iz kuće čim se pojavi malo sunca. Više se nećemo pitati: 'Što ćemo raditi danas?', nego ćemo reći: 'Što ćemo raditi kad se mama vrati s posla?'.
Ma bit će to ok. Kako su drugi to preživjeli, tako ćemo i mi. Filip će upoznati puno novih prijatelja u vrtiću, igrati se s njima i naučiti puno novih stvari.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....