Možeš pametovati koliko hoćeš, no tek kad postaneš roditelj, razumiješ roditelje

Sad kad je mom Filipu šest mjeseci i kad sam se već prilično udomaćila u ulozi mame, vidim kako stvari stoje. I što je još važnije, vidim koliko sam bila naivna kad sam mislila da će kod mene sve to izgledati drugačije.

'Moj stan neće biti neuredan!'

Prije nekog vremena, dok sam još bila trudna, bili smo u gostima kod prijatelja koji imaju dva mala dječaka. Jednom su bile četiri, a drugom dvije godine. Jedne nedjelje pozvali su nas na ručak i druženje i da nam daju par savjeta što ćemo i kako ćemo kad se naša beba rodi. U njihovom stanu vladao je posvemašnji kaos. Nije se moglo hodati od silnih igračaka, autića, bagera, kocki, puzzli, slagalica i medvjedića razbacanih svuda po podu. Svi zidovi bili su zašarani pastelama, na kožnoj krem fotelji bili su otisci dječjih ručica, a po stolu i svim stolicama stajala je dječja odjeća i cipele.

- Evo sjednite. Napravite si tu malo mjesta, stavite to bilo gdje - rekla je naša smirena domaćica.

Čudilo nas je kako su oboje tako hladnokrvni prema kaosu koji je vladao svuda oko njih.

- Ma, prvo smo se živcirali i pokušali taj nered držati koliko-toliko pod kontrolom, a onda smo odustali. Kad se oboje vratimo s posla, zadnje što na pada na pamet je pospremati po kući. Svaka dva tjedna nam dođe jedna gospođa koja nam malo sredi kuću, a u međuvremenu nam je jedino bitno da su dečki sretni i da se zabavljaju.

Kad smo se vraćali kući, mudro sam rekla Kreši kako je to sve u redu, ali da zaista nema potrebe da se stan pretvori u takav džumbus kad stigne beba i da kod nas, sigurna sam, neće tako biti.

S malom bebom u stan ti stigne i hrpa raznih stvari poput kolica, ležaljke, brdo robice i igračaka i sve to je vrlo teško držati pod kontrolom. Čim jednom propustiš neku stvar staviti na njeno mjesto i ostale stvari će iznenada početi ležati posvuda po kući. A s vremenom to ćete sve manje i manje smetati.

'Ja ću biti uvijek skockana mama sa sređenom frizurom i noktima!'

Uvijek sam zamišljala ovakvu sliku: Šećem ja, ponosna mama, sa svojim mladuncem po gradu. Sva sređena, frizura, nokti i sve ostalo. Beba i ja imamo sličan stil i taj naš čitavi outfit paše uz kolica. Svi se okreću za nama i komentiraju kako smo zgodni i kako sam se ja nakon trudnoće brzo vratila u formu.

Takva je slika sada ponešto izmijenjena. Doista šećemo po gradu moj mladunac i ja, samo što meni ne pada na pamet razmišljati paše li mi majica uz kolica, nego za šetnju obučem ono što mi je udobno i ono što je slučajno čisto. Frizura se svodi na kopču kojom pokupim kosu da mi ne smeta, a što se noktiju tiče, ne mogu se točno sjetiti gdje su mi svi lakovi. I zašto bih uopće trebala lakirati nokte. Beba je u čistoj mondurici, no takva će ostati samo do prvog bljuckanja tako da ćemo se iz šetnje po svoj prilici vraćati s velikom mrljom ispod vrata. Što se pak mamine forme tiče, besane noći i beba koja je svakim danom sve teža i taže, doista su reducirali višak kilograma, ali o nekakvoj definiciji i mišićima nema ni govora.

'Moja beba neće praviti dramu u javnosti!'

Gle, beba će raditi dramu tamo gdje joj se radi drama. S obzirom na to da je moja beba još mala, te drame, barem zasad, nisu velike. Ali ako mu nešto zasmeta, umoran je, gladan ili ga nešto boli, plakat će bez obzira nalazi li se u tom trenutku doma, u trgovini, u pošti ili kod javnog bilježnika. Sad već prilično dobro poznajem Filipov ritam i taj je ritam, koliko-toliko, stabilan. Znam kad mu se spava i kad je gladan, znam koliko može izdržati budan i kako će najlakše zaspati, tako da sve nekakve šetnje ili poslove koje moram obaviti, tempiram prema Filipovom ritmu. No ako se dogodi da ga nešto izbaci iz ritma, netko mu prekine san ili je nervozan zbog nečeg drugog, slijedi drama i plač.

'Naučit ću svoju bebu da spava bilo kad i bilo gdje!'

Prije nekoliko godina putovala sam iz Zadra u Zagreb s nekim prijateljima i njihovim tad još jako malim sinčićem. Kad smo krenuli, maleni je neko vrijeme negodovao i meškoljio se, no ubrzo je utonuo u san i spavao veći dio puta.

- Krasno ste ga naučili da spava na putu - rekla sam oduševljeno.

- Ma nismo mi njega naučili kad će i gdje spavati, nego je on nas naučio kad možemo krenuti na put - odgovorila mi je njegova mama.

Također, unatoč što smo prije nego se Filip rodio mislili da nećemo tako raditi, kad on spava u kući je tišina. Ono navikavanje da beba spava uz normalnu dnevnu buku, kod nas ne funkcionira. Kad mali zaspi, mi prestanemo sa svim aktivnostima koje bi ga mogle probuditi. Tako da zapravo samo sjedimo u tišini na kauču i čekamo da se probudi.

'To što smo postali roditelji, neće utjecati na naš odnos!'

Ma možeš misliti! Mjeseci nespavanja moraju kad tad doći na naplatu. Iako Krešo i ja nismo imali neke ozbiljnije svađe, zna se dogoditi trenutak pucanja kad jednostavno više ne ide. Onda ja obično predbacujem da mi treba više pomoći.

- Ali napravim sve što mi kažeš. Što još hoćeš? - uzruja se Krešo.

- Hoću da napraviš sve to ali da ti ja ne moram ništa govoriti! - odbrusim ja.

- Znači hoćeš da ti čitam misli?

- Da!

Nakon toga zavlada par minuta tišine, a onda nam postane glupo pa prestanemo s durenjem i nerealnim očekivanjima. Pogled na Filipa natjera nas da zaboravimo oko čega smo se uopće svađali.