Osam je stupnjeva južno ispod ekvatora i sunce nemilice prži u tropskom raju zvanom Bali. Dok se ekipa brčka na plaži ili čeka svoj savršeni val za surfanje, ja čekam nešto sasvim drugo. Večeras slijeće ekipa iz Hrvatske i nosi “paket pomoći” od kuće - omiljenu hranu koja ne postoji u Aziji. Mortadela, majoneza i Vegeta negdje su trenutno u avionu i ja jedva čekam da dođu.
Kad živiš u inozemstvu, osobito gotovo 12 tisuća kilometara daleko, nostalgija te puca često, a ono što najviše nedostaje su okusi i mirisi kuće.
Bali je rajski otok tropske klime, gdje caruje vječno ljeto s plus 30 stupnjeva cijele godine. Oplakuje ga Indijski ocean, zalasci Sunca su spektakularni, valovi za surfanje jedni od najboljih na svijetu. Živi se neki opušteni život, večera se na plaži ili u nekom od gomile restorana, odnosno indonežanskih “warunga“.
Na meniju su uglavnom pržena riža ili najpoznatije indonežansko jelo “nasi goreng” gdje se riža u woku prži s povrćem, začinima, mesom ili plodovima mora. Ima puno riže i malo mesa. Jede se i sve iz mora, ribe poput crvenog arbuna, mahi mahi, kozica, lignji. Uz to indonežansko jelo “rendang“ proglašeno je najukusnijom hranom na CNN Travel web stranici od strane čitatelja.
Pravi se od sporo kuhane govedine s kokosovim mlijekom. Dodaje se mješavina začina poput kurkume, đumbira, limunske trave, galangala, češnjaka i ljutih papričica, te se zatim sve krčka nekoliko sati. Na tanjuru potom dobijete meku delicija koja se topi u ustima.
Mamina kuhinja je nezamjenjiva
Divno je sve to, ali meni nakon godinu i pol što nisam bila kod kuće, duša gine za domaćom juhicom s dodatkom Vegete, koja me podsjeća na bakinu. Općenito mi neka hrana toliko fali, da je čak i sanjam. Jer nostalgija je složeno emotivno stanje, čiji se opis neće moći objasniti niti naći u udžbenicima, a čežnja za domom kod mene se izgleda najviše povezuje s hranom. Znanstvena istraživanja idu u prilog mojoj nostalgiji, jer su dokazala kako miris najviše izaziva nostalgična osjećanja, zatim slijede sluh, vid i dodir. Jer mirisni kortikalni neuroni formiraju jake veze kako sa svim dijelovima olfaktornog sustava, tako i s ostalim dijelovima mozga. Znanost ide ruku pod ruku i s književnošću. Eto i francuski novelist Marcel Proust u svom romanu „U traganju za izgubljenim s vremenom“ nostalgično spominje aromu kolača umočenog u čaj što kod njega izaziva poplavu sjećanja.
I drugi Hrvati rasuti diljem svijeta, osjećaju nekako slično. Katarina Garma je psihologinja koja već deset godina živi u Danskoj. Dobro se snašla, sviđa joj se život na sjeveru, uređenost svih državnih sustava, standard i općenito stil života. Otišla je zbog profesionalnog razvoja u karijeri i iako joj je trebalo samo tri mjeseca da se prilagodi na njihov način života, neke stvari i dalje joj nedostaju.
- Mislim da svatko tko živi van svoje domovine ima trenutke kad je jako nostalgičan, što je i normalno. Meni, kao vjerujem i svima, najviše nedostaju obitelj i prijatelji. No isto tako postoje i neki mirisi i ukusi koji me automatski podsjećaju na kuću, a mene na dom najviše podsjeća miris Vegete u domaćoj pilećoj juhi - kaže Katarina. Kralj danskih stolova definitivno je smørrebrød. Iako se u osnovi radi o jednostavnom sendviču na raženom kruhu, varijacije su beskrajne, a one najčešće uključuju haringu s lukom i koprom, roast beef s hrenom ili dimljenog lososa s jajima. Iako se privikla i na dansku hranu i specijalitete, Katarina ipak svaki puta kad dolazi iz Hrvatske sa sobom nosi sir, vrhnje i Vegetu kako bi malo ublažila nostalgiju.
Nezamjenjiv osjećaj doma i sigurnosti
Dobro se snašla i Marija Brkić, studentica digitalne ekonomije, koja živi u glavnom gradu Austrije.
- U Beču živim već dvije godine, otišla sam zbog boljih mogućnosti studiranja i studiram smjer kojeg nema u Hrvatskoj. Također, htjela sam proširiti svoje vidike i živjeti s različitim ljudima i kulturama. To je i ono što mi se najviše sviđa kod Beča - kaže Marija kojoj je za prilagodbu na drugačiji način života trebalo oko godinu dana. Kaže kako često osjeća nostalgiju jer je odvojena od obitelji i prijatelja s kojima je jako povezana. Njoj najviše nedostaje miris mamine kuhinje, pogotovo nedjeljna juha. Kad se izguštaš u svim onim divnim bečkim odrescima ili Wiener Schnitzelima, kao i u apfelstrudelima ili savijači od jabuka, nepce ti naprosto traže nešto domaće.
- Kad si student koji radi, ne stigneš kuhati pa najviše nedostaje upravo ta domaća kuhinja. Na dom me najviše podsjeća još i fino začinjena hrana, osobito Vegetom - rekla je Marija. Ona zato sa sobom iz Hrvatske uvijek nosi začine, Vegetu pogotovo, za koju kaže da svakom jelu daje posebnu čar, kao i mljevenu papriku koju voli.
Izgleda da nam svima Vegeta znači osjećaj topline doma i sigurnosti, jer su je u koristile gotovo sve generacije u svakoj kući.
Prelazi to i granice Hrvatske, jer na moju pošiljku željno čeka i prijatelj Marko, ronilac iz Srbije koji je nadaleko poznat na otoku po svom umijeću pravljenja ćevapa, zbog kojih se svi okupljamo kod njega. Iako se to kod nas doma čini normalnim da ih možeš pojesti na svakom koraku - na Baliju oni naprosto ne postoje. Nije uopće uobičajeno jesti velike količine mesa, a kamoli da bi jedan čovjek mogao u jednom obroku pojesti 10 ćevapa. To je za Balinežane nevjerojatno. Veliki dio tajnog Markovog recepta su i začini, pa slutim da je legendarna Vegeta upravo ta koja je zaslužna za njegov uspjeh.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....