Zvono na crkvi odzvonilo je šest sati ujutro. Vrpoljim se na luftiću koji je dovoljno velik da posluži kao krevet za mene malenu. Znatiželjno škiljim jednim okom prema balkonskim vratima, još blago pospana, kako bih uhvatila najdraži jutarnji prizor. Sunce se već probija kroz lagano razmaknute škure, a u daljini se čuje nježan „brrr, brrr, brrr“; barke se vraćaju „iz riba“. Bilo je prerano da bih ustala pa se okrenem na trbuh, naslonim glavu na nadlanice i promatram more kako se ljeska na ranojutarnjem suncu. Ima vremena za ustajanje.
U tim tihim trenucima kao da je vrijeme stalo. Gornji prizor urezao mi se u pamćenje još davnih dana, kao jedna od najljepših uspomena s ljetovanja. U njoj sam mogla uživati cijelo djetinjstvo, kada bih se za vrijeme ljetnih praznika vratila u Igrane, malo ribarsko mjesto na Makarskoj rivijeri i rodno mjesto moje bake. Mama i tata su me već s tri mjeseca starosti vodili u Igrane, učili plivati, usadili u mene ljubav prema moru koja u mom srcu snažno gori i danas.
No, godinu za godinom, ljetovanja u Igranima su se prorijedila. Kako to obično biva, odrastaš i mijenjaju ti se prioriteti, imaš drukčije želje i ne da ti se putovati osam sati samo da bi došao na more. Ganjaš nove stvari, druge snove, istražuješ nepoznate lokacije; sve do jednom kada se u tebi probudi želja za poznatim, onim što te oblikovalo u osobu koja jesi danas i ostavilo dubok trag u srcu. Nostalgija je zeznuta.
Pa nije na kraju svijeta!
Prošlo je nešto više od 15 godina otkako sam zadnji put bila u Igranima. Put me nikako nije naveo tamo, osim u prolazu, na sat, dva. Ali htjela sam se vratiti, proći onim kamenim ulicama, stati da pomirišem ružmarin i lavandu, hodati bosa po sitnom šljunku koji je pod stopalima ugodan jedino tamo. Dosta zamišljanja, pa nije Igrane na kraju svijeta!
S ovim zaključkom na umu, spakirala sam omanji kofer i krenula put juga. Bila sam uzbuđena baš kao nekada, kad bih s roditeljima u tri ujutro putovala na more u starom autu, po staroj cesti. Tada ništa ne bi bilo teško jer sam znala kamo idem. Kada sam ovoga puta zavinula na magistrali za zadnji zavoj prije Igrana, ispred mene se, u svom svojem sjaju, pokazao zvonik s početka priče, jedan od simbola Igrana.
Od davnih dana ga zovemo Mali Duje jer je vrlo sličan zvoniku sv. Duje u Splitu. Nalazi se u dvorištu crkve Gospe od Ružarija i već godinama neumorno zvoni; svakih pola sata udari jednom i svaki puni sat tuče onoliko koliko je trenutno sati. Neka od prvih sjećanja iz Igrana vežem upravo uz taj zvonik. Redovito bismo se kao djeca igrali oko crkve, bilo lovice, skrivača ili s lutkama za koje smo izmišljali njihove vlastite priče.
Jednom prilikom tata je došao na fenomenalnu i pomalo ludu ideju – da se popnemo na zvonik. Morali smo jako paziti da nas ne uhvati zvonjava jer to zna biti neugodno kad si doslovno unutar zvonika i to još na visini. Ne pitajte me kako smo uopće uspjeli ući unutra, to će ostati naša mala tajna. No, penjanje uskim stepenicama je vrijedilo; pogled na Hvar, Brač, Pelješac i obližnje Biokovo je bio magičan. U dvorištu crkve, kraj zvonika, često sam provodila zalaske sunca i večeri, promišljajući o životu i kopajući po sjećanjima.
Pogledom na zvonik odmah mi se pred očima stvorila još jedna uspomena. U devedesetima, kada nije bilo mobitela, nismo morali nositi sat na plažu jer bismo u svakom trenutku točno znali koliko je sati, zahvaljujući Malom Duji. Zvuk se čuo skroz do plaže, gdje bismo mi djeca satima uživali u kupanju, sunčanju, igranju u plićaku, posve neopterećeni ičime osim hoćemo li pronaći neku školjku.
Za dobra stara vremena, spustila sam se do plaže, smjestila ručnik na šljunak, izvadila najtipičniji hrvatski snack za plažu i pustila da me misli nose. Pecivo, Podravka pašteta i rajčice u tom su trenutku bili najfiniji i najnostalgičniji „gablec“ ikada jer su me podsjetili kako nam je nekada malo bilo dosta za sreću. Plaža, more, sunce i par zalogaja.
Traje nagradna igra s vrijednim nagradama!
Baš u tom istom ritualu snacka na plaži, negdje između kruha i namaza, našlo se mjesta i za Podravkinu nagradnu igru "Samo smaži, samo osvoji". Ove godine, uz paštete iz linija Podravka, Eva, Lino i Piketa, igra uključuje i mesne nareske poput šunke i mesnog doručka. Traje do 15. kolovoza 2026. godine, a za sudjelovanje je dovoljno kupiti tri proizvoda iz navedenih linija, sačuvati račun te ga prijaviti SMS porukom na broj 60054 ili putem online obrasca na stranici samosmazi.podravka.hr. Među nagradama koje se dijele nalaze se tri uređaja iPhone 17 Pro Max, pet Philipsovih friteza na vrući zrak, osam bluetooth slušalica, petnaest poklon kartica u vrijednosti 200 eura te trideset i četiri poklon paketa.
Za dobra stara vremena
Sljedećeg dana posjetila sam staru kuću da rekreiram scenu koju je jednog lijepog dana zabilježio moj tata. Poza je ista, godina nešto više na leđima, jedino nema palme ni bajama za tuči i jesti na licu mjesta.
Odmah preko puta kuće još uvijek stoji moja omiljena stijena s predivnim drvećem, baš kao neko umjetničko djelo. Nekada sam se svako ljeto morala popeti na nju barem jednom, ali ovoga puta se nisam usudila da ne sretnem kojeg poskoka. Takvih stijena u Igranima ima puno jer su se redovito kotrljale s Biokova.
Još jedno omiljeno mjesto za igru i chill, te također simbol Igrana, je Zalina kula. Podignuta je za vrijeme Kandijskog rata, kada se igarski narodni junak i kapetan Zale Antičić borio protiv Osmanlija u 17. stoljeću. Kula je godinama stajala kao ruina, no sada je obnovljena iznutra i služi kao posjetiteljski centar.
U njezinom dvorištu provela sam sate i sate kao dijete te me tamo oduševljavao pogled na obližnju plažu, jednu od najljepših na Makarskoj rivijeri. Do nje smo dolazili kroz maslinike i kozje putiće, a usput brali sočne crvene smokve. Svaki dan je bila nova avantura te nam nije bilo teško nakon cijelog dana na plaži ponovo penjati se gore.
Nakon posjeta kuli, odlučila sam se prošetati do centra mjesta. Postoje dva načina kako doći do rive, cestom ili direktno niz kamene stepenice i dvorišta. Odabrala sam drugi put baš da vidim sjećam li ga se još. Kao djetetu mi se činio puno duži nego što zapravo jest. Spuštanje u mjesto kroz te puteljke ima poseban šarm jer su ogledalo prošlih vremena kada nije bilo ceste, a ni magistrale pa se do Igrana moglo doći samo brodom.
Putem do dolje iznenadila sam se koliko se toga izgradilo i obnovilo. Igrane nikada nije bilo razvikano mjesto, uvijek je nekako bilo u sjeni Makarske i Tučepa, što je bilo dobro jer ga nije progutao masovni turizam. Sada je slika nešto drukčija – stare ruine su odjednom dobile novo lice, ima više apartmana, riva je popločena novim kamenom, ima više turista, a plaže su pretrpanije nego prije 15 godina. Ipak, mjesto je zadržalo svoj neodoljiv šarm te je zbog toga idealno za one koji žele mirni odmor. Tako je to s mnogim malim dalmatinskim mjestima.
Kako se spuštao mračak, bio je idealan trenutak da si ispunim dugogodišnju želju - okupam se pod zalaskom sunca, s pogledom na otoke i Biokovo. Lagano sam zaplivala okrenuta zalasku, zatvorila sam oči i prepustila se trenutku. Vrijeme tada kao da je zaista stalo, a granica između prošlosti i sadašnjosti gotovo nije postojala. Egzistirale su kao jedno.
U tom prelijepom trenutku obojanom nostalgijom s trunkom melankolije, zaključila sam da ću uvijek biti zaljubljena u Igrane, njegove plaže, Dalmaciju, more i uspomene koje sam stvorila u njemu i oko njega. Puno puta se poželim vratiti u neke trenutke i ponovo ih proživjeti. Tada mi se na sekundu učini kao da sam ih s vremenom izgubila, ali zapravo znam da je to daleko od istine. Kako je Jamie Fraser rekao svojoj voljenoj Claire u Outlanderu, jednoj od mojih najdražih serija: „Nothing is lost, Sassenach, only changed“.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....