Znaju li sindikati što je zapravo njihov posao?

Sindikatima je, čini se, odaziv na referendumsku peticiju lupio u glavu, pa sada najavljuju svoj ulazak u politiku. Jedan od sindikalnih šefova, Vilim Ribić iz Sindikata znanosti, zavrtio je ideju o novoj političkoj stranci. U dijelu sindikata, kaže, razmišljaju o formiranju radničke stranke.

Kao glavni razlog za prebacivanje sindikata na teren političke utakmice Ribić navodi da u Hrvatskoj nema stranke koja se bori za radnike i njihove interese. Nitko ne želi stati iza nas, što znači da ćemo morati stati sami iza sebe, kaže. Taj dio njegove argumentacije zaista korespondira s većinskim mišljenjem javnosti, što ga redovito konstatiraju razna mjerenja pulsa nacije, da svijet rada, za razliku od svijeta kapitala, nema svog zastupnika u političkim strankama. HDZ je klijentelistička stranka, koja je radništvo pretvorila u tranzicijskog gubitnika.

Nerealne projekcije

SDP-u se zamjera da je socijaldemokratski samo imenom. Ali, više od tih deficita čini se da je sindikate na avanturu ulaska u politiku potakao spektakularan uspjeh njihova zahtjeva za raspisivanje referenduma. To je njihovoj ambiciji dalo krila. Više od 800 tisuća potpisa protiv izmjene Zakona o radu po prilici je ravno broju glasova koje na izborima pobiru najveće stranke. Ali projekcije koje se temelje na očekivanjima da bi sindikati i na izborima mogli ponoviti taj rezultat posve su nerealne. Jer, nisu to bili glasovi za sindikate, još manje za njihove šefove, nego je potpisivanje referenduma građanima bilo jedina mogućnost da izraze svoje protivljenje Vladinoj politici. Ako sindikalci svoje snove o prešaltavanju u političare hrane referendumskim odazivom, onda jako precjenjuju svoje mogućnosti.

Usto, Ribić je sa svojom idejom zakasnio. Prostor je već popunjen. Možda SDP nije radnička stranka, ali novoformirani Hrvatski laburisti sigurno jesu. Njihov osnivač Dragutin Lesar u sebi ujedinjuje instinkt sindikalnog borca i političko iskustvo saborskog zastupnika. Izleti nekih drugih sindikalaca u politiku argument su protiv osnivanja sindikalne stranke. Najpoznatiji, bivši organizator radničkih prosvjeda Boris Kunst ulaskom u HDZ i Sabor nije promijenio samo polje svoga djelovanja, nego i uvjerenja. Ne bori se u parlamentu za radničke i sindikalne interese, nego brani boje stranke i tuče se za osobni probitak. Svaki njegov istup samo potvrđuje da razglašeni radnički tribuni ne moraju biti ni dobri ni pošteni političari. Mogu biti jako pokvarljiva roba.

Puno posla na terenu

Na koncu, Vilim Ribić i sindikalisti koji se bave idejom o osnivanju svoje partije očito ne znaju razlikovati ulogu sindikata i političkih stranaka. Sindikati su interesne udruge, stranke zastupnici političkih opcija. Suradnja među njima je moguća, ponekad poželjna i nužna, ali uloge i odgovornosti ne mogu se miješati ni zamijeniti. Hrvatsko radništvo ima mnogo razloga da bude nezadovoljno i strankama i sindikatima. Sindikati se također nisu pokazali na visini svoga zadatka, njihovi su deficiti ogromni, pa je zaista pretenciozno da se takvi sada nude kao korektiv strankama. Na vlastitom terenu imaju još puno posla: radnicima najviše pomažu ako se profiliraju u istinsku snagu, koju će svaka vlast morati respektirati kao socijalnog partnera. Sindikati tu moć još nemaju. Ne treba se zavaravati odazivom na referendumsku peticiju. Armija potpisa poziciju je sindikata popravila i ojačala, ali baš zato bilo bi ludo da se pretrčavanjem u politiku taj kapital ugrozi i rasprčka. Ideju o formiranju sindikalne partije zato je najbolje razumjeti kao svojevrsni pritisak na postojeće stranke: neka paze što rade. Misle li ipak ozbiljno, onda sindikalni šefovi samo otkrivaju košmar u svojim glavama. Zamisao o izlasku sindikata na izbore znak je njihova lutanja u shvaćanju vlastite uloge.