Živeći jedan život čovjek živi i neizvjestan broj neostvarenih života

Što li je, Bože, bilo britanskim, ali i ponekom američkom književnom kritičaru da su roman “4321” Paula Austera dočekali tako nevoljko? Da možda nisu imali zdravstvenih problema, recimo da ih nije pogodio sindrom smanjene koncentracije uslijed pretjeranog zurenja u zaslone svojih gadžeta ili da od vlastitih klinaca nisu pokupili ADHD, da im nije prešao kao što pređe sezonska gripa? Ovo sam pomislio nakon što sam pročitao prvih, testnih pedeset stranica romana, da bi mi se zatim isto pitanje postavljalo gotovo svakoga dana tokom petnaest dana koliko mi je trebalo za svih 932 stranice romana, na svakom od stotinjak dramskih, stilskih, egzistencijalnih i emocionalnih vrhunaca ove neobične i nevjerojatne knjige.

Počeo sam je čitati samo zato što je Paul Auster jedan od onih pisaca koje nekritički volim, onih čiji su mi padovi, manje uspjele knjige, lošije stranice, draži i bliži od onoga najboljeg što je napisala većina Austerovih suvremenika. Auster, životom Amerikanac, Njujorčanin, jedan je od najeuropskijih prozaista našega doba, i to Europljana s kontinenta. On je ona karika koja nedostaje u francuskoj književnosti, Modianov raspričaniji rođak, Tournierov brat koji se nije poveo na selo i u osamu, nego je ostao u gradu, u samom središtu zbivanja, veliki je njemački pisac, onaj koji je najbolje pročitao Franza Kafku, i ne samo da ga je pročitao, nego je svoj život, zajedno s realističnim prosedeom svojih romanesknih junaka, uklopio u Kafkinu matricu, pišući vlastitu prozu kao neočekivan i pomalo šokantan palimpsest Kafkine književnosti.

Paul Auster danas je najbolji, najistinitiji europski Zapad sučeljen Istoku Georgija Gospodinova, Olge Tokarczuk, Andrzeja Stasiuka… Ali zaustavimo se malo. Što je kritičarima toliko zasmetalo u ovom romanu? Po svoj prilici to što im je Auster sa svojih hiljadu stranica ukrao dobar komad života. Naljutilo ih je to očekivanje velikog i prethodno voljenog pisca da na njegovu knjigu potroše cijelih petnaest dana umjerenog čitanja. Neki engleski drznik čak je napisao da se urednik baš i nije naradio oko Austerovog romana, biva nije kratio preduge dijelove. A ništa tu nije predugo. Osim što je sve, možda, višak. Svakome kome je ovakva književnost višak.

Paul Auster nekad je imao svog pouzdanog izdavača u Hrvatskoj. Bilo je to dok je Boško Zatezalo još hodao po zemlji, i dok je njegov VBZ imao ambiciju da bude ozbiljan izdavač. Objavili su više Austerovih romana, u vrlo dobrim prijevodima. Nešto malo objavili su još i Predrag Lucić u svojoj Feralovoj biblioteci, te Profil, još jedan gigant prošlih vremena, koji se u međuvremenu pravi da nije iščezao, Naklada Vuković&Runjić, te nešto što se zvalo Novela medija, a predstavljalo je jednosezonski nakladnički pokušaj iz 2009. godine. Otkako se hrvatsko izdavaštvo svelo na Frakturu i šest-sedam patuljaka, za Paula Austera nema izdavača. Ili ga, možda, ima, samo što mu knjige ne izlaze.

No, srpski prijevod “4321” objavljen je u Beogradu, kod Geopoetike, što ovom prigodom doista vrijedi više od svih eventualnih i potencijalnih prijevoda na hrvatski. Roman je, naime, prevela Ivana Đurić Paunović, redovna Austerova prevoditeljica, profesorica na novosadskoj anglistici, ali, što je mnogo, mnogo važnije, žena ozbiljnog literarnog talenta, čiji tekst ne samo da djeluje malo precizije i tačnije, nego i mnogo raskošnije nego u svih onih konfekcijskih, koliko srpskih toliko i hrvatskih, prevoditelja s engleskog jezika.

“4321” roman je zagonetka o Arčiju Fergusonu - iz poštovanja prema prijevodu imena likova pišemo fonetski - čiji je djed, kako saznajemo u prvom odlomku prve stranice, stigao iz rodnog Minska, preko Varšave i Berlina, sve do Hamburga, odakle je plovio sve do Amerike. I onda je na otoku Ellis, pred imigracijskom komisijom, trebao reći svoje prezime. Ali ne Reznikov, kako se prethodno zvao, jer s takvim imenom se ne uspijeva u životu, nego s nekim drugim, američkijim. Prijatelj mu je rekao da kaže da se zove Rokfeler, jer da s tim prezimenom ne može pogriješiti. Ali dok je čekao, Reznikov je zaboravio što mu je ono prijatelj rekao, pa kad ga je službenik pitao kako se zove, on se sve lupkao dlanom po čelu - biva: Mujo sjeti se, Mujo sjeti se! - a onda mu je, kako je ionako jedva natucao engleski, izletjelo na jidišu: “Ikh hab fergessen!” (Zaboravio sam!). Službenik je od toga čuo Ikabod Ferguson, pa ga je tako i upisao.

Od ove anegdote, jedne od onih tipičnih tvorbenih anegdota što stoje u temelju svake obiteljske mitologije, započinje priča o Arčiju Fergusonu, kojeg se u romanu uglavnom zove samo Ferguson. Ona je klica priče, ali i tačka u koju se sve da sažeti. Fergusonova priča je priča o poslijeratnoj Americi, o Zapadnoj obali ili onom što gravitira Zapadnoj obali, o odrastanju tokom pedesetih, o vremenu rasnih nemira, borbe za građanska prava i kulturnog više nego političkog prevrata koji nastupa dolaskom Kennedyja na vlast, o atentatu u Dallasu, o prvim godinama televizije, ratu u Vijetnamu, Richardu Nixonu, rock’n’rollu, New Yorku, ali, više od svega drugog, priča je to o porodici, o ljubavi i seksualnosti, te o židovstvu.

Ne bi bilo krivo reći da je “4321” neka vrsta autobiografskog romana, ali pritom i najneobičnije autobiografije koja bi se dala zamisliti. Naime, Paul Auster ne priča jednu linearnu priču o Fergusonovom odrastanju i sazrijevanju, te o njegovom emocionalnom i intelektualnom razvoju u Americi pedesetih i šezdesetih. On priča više usporednih priča o Fergusonu, čiji se tokovi dramatično razdvajaju, a životna putanja, ustvari životne putanje glavnog junaka pritom zavise od različitih, uglavnom porodičnih okolnosti.

Od toga kako će se raspetljati zapetljan očev odnos s dvojicom braće, Fergusonovih stričeva, pa od toga kako će se razviti odnos Fergusonovih roditelja, pa od toga kako će ocu krenuti s poslom… I opet se u globalnoj zamisli, u planu svog velikog američkog i autobiografskog romana, svog bildungsromana sastavljenog od nekoliko raznosmjernih bildungsromana, Auster poslužio Kafkom. Iza ovoga skoro tisućstraničnog romana stoji koncept kakvim se Franz Kafka služio u svojim kratkim pričama. A onda i zaključak da čovjekov život nije samo ono što se dogodilo, nego i sve ono što se moglo dogoditi i što je bilo vrlo vjerojatno da se dogodi.

Čitatelja je Auster stavio pred neobičan zadatak: da čita roman koji će nekoliko puta započinjati, a onda će se nastavljati na niz različitih načina, pa će naizmjence pratiti više varijanti istoga života. Ferguson, koji je u početku, valjda, bio jedan i jedini Ferguson, počinje se razlikovati od onog usporednog Fergusona, i još jednog, i još jednog. Kritičarima je bilo zamorno pratiti ovako postavljenu priču. Stoga bi se trebalo zabrinuti za kritičare, za njihovu moć koncentracije, a onda i za sposobnost imaginiranja pročitanog teksta. Naime, Auster je u tom smislu krajnje zahtjevan: njegova snažna imaginacija traži istu takvu imaginaciju čitatelja. Talent koji išće jednak takav talent da bi ga mogao razumjeti i da bi priča imala smisla.

Paul Auster je prije svega drugog veliki, nenadmašni pripovjedač. I kada mu kritičari u povodu “4321” zamjeraju redundantnost teksta, oni, krivo čitajući, osporavaju sam smisao ovog romana. Varirajući sudbinu, to jest sudbine Arčija Fergusona, Auster će više puta i na više načina predstaviti povijesnu kulisu njegova života. Koja i nije tek kulisa, nego je i važan razlog zbog kojeg je priča ispričana. I dok se Arčijev život mijenja iz verzije u verziju, Kennedyjeva smrt ostaje ista, nepromjenjva. U odnosu na pojedinca povijest je fiksirana, zakovana. Sve drugo ovisi o slučaju. Živeći jednu životnu varijantu, čovjek živi i neizvjestan niz propuštenih varijanti.

“4321” roman je o književnosti. Svojevrsni autopoetički manifest. To je roman u kojem Paul Auster svoje vjerovanje predaje svijetu. Njegov posljednji tango i njegov magnum opus. Ali netko tko njegove knjige nije prethodno zavolio, neće voljeti ni ovu. To je i roman koji, pored svega drugog, raspravlja o razlici između novinarstva i književnosti. I tako, “novinski članak činila je grupa reči koje su se odnosile na svet, pokušaj da se neopisani svet pretoči u reči, i da bi se ispričala priča o nekom događaju koji se desio u stvarnom svetu, bilo je potrebno krenuti od onoga što se poslednje desilo umesto od onoga što je bilo prvo, od posledice pre nego od uzroka. (…) Činjenice iznad svega ostalog, a najvažnije činjenice pre svih drugih, ali to što se morate držati činjenica nije značilo da treba da prestanete da razmišljate niti da ne smete da koristite maštu. (…) To što ste vezani za stvarni svet, ne znači da niste pisac, ako imate u sebi to da pišete dobro.”

I na kraju mi je bilo žao, osjetio sam se opustošenim kada je roman došao kraju. Ima li života nakon kraja velikog romana važnije je pitanje od onog ima li života nakon smrti. Tisuću stranica za Paula Austera za mene je ništa. A na vama je da sada procijenite je li to do Austera ili do moje ljubavi prema njemu. Takvo što ćete moći samo ako pročitate “4321”.