KOMENTAR

Zatvor ocu Republike Srpske

 REUTERS

Presuda Radovanu Karadžiću teško da je mogla bilo koga iznenaditi. Genocid u BiH ionako se, kako je sudski utvrđeno, dogodio u samo jednoj općini, ma kako da je teško ili nemoguće zamisliti genocidni plan u jednom gradiću. Srbija je kao inspirator i snaga iza događanja u BiH, naglašena je u nizu točaka, ali za Haaški je tribunal prekasno da otvori nove procese i dokazne postupke u tome smislu. Srbija je na slučaj psihijatra koji je postao predsjednik dijela BiH i postao drugi najviše pozicionirani optuženik Tribunala, odmah iza Slobodana Miloševića, vjerojatno gledala s tek malo više zanimanja no što su to činili u, primjerice, Hrvatskoj. Srbiju u predizbornoj kampanji Karadžićeva presuda neće potaknuti na preispitivanje iako bi se moglo zapitati kako je bilo moguće da se godinama nakon bijega iz Bosne Karadžić skrivao, čak javno nastupao, pa makar i pod pseudonimom, u pola Beograda.

Karadžićevih četrdeset godina zatvora nikada neće biti dovoljno stroge za stotinu tisuća ubijenih u ratu u BiH, nekoliko stotina tisuća članova obitelji koje su već dvadeset godina bez sudskog epiloga, a mnogi i bez znanog groba svojih najmilijih, desetke tisuća onih koji su izbjegli. Za dio stanovnika BiH, napose u Republici Srpskoj, kazna je neopravdano visoka. Oni govore da je presuda donesena na temelju posrednih dokaza, indicija, da podržava stereotipe, da visoka presuda neće pridonijeti pomirenju, da je Tribunal u Haagu antisrpska organizacija. Većina će tako reagirati jer vjerojatno misli slično kao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, kao, konačno, oni koji su, na čelu s biskupom sisačkim Vladom Košićem u Međunarodnoj zračnoj luci “Franjo Tuđman” dočekali Darija Kordića koji je optužen za zločine u BiH, ali s hrvatske strane. Takvima nikakve sudske presude neće značiti ništa, jer takvi ionako ne vjeruju da njihovi sunarodnjaci u borbi za njihovu državu mogu počiniti bilo kakav zločin.

Presuda nije šokirala, nije ni dokraja razočarala, a naznačila je kako će završiti ostala suđenja Tribunala u Haagu. Očekuje se još presuda skupini Hrvata iz BiH i najvažnije, presuda vojnom poglavici Vojske RS generalu Ratku Mladiću. Hoće li nakon tih presuda društva bivše Jugoslavije doći do istine, suočavanja s istinom, preispitivanja uloge Srbije u ratu u BiH ili položaju Republike Srpske? Neće! - i to je ono što optimisti koji govore o važnosti sudskog pravorijeka, presudi koja će s vremenom biti još važnija, zapisanom mišljenju međunarodne zajednice, trebaju priznati. BiH je nefunkcionalna država. nakon ratnog kaosa nikada nije živjela kao normalna država. U BiH vratio se tek mali broj prognanih, još je manje onih koji su dobili satisfakciju nakon rata. Republika Srpska i dalje je država u državi i dalje je mjesto gdje žive uglavnom samo Srbi.

Kada od presude Karadžiću protekne onoliko vremena koliko je prošlo od hapšenja dr. Dabića 2008., država bi morala biti sposobna pokazati da je prevladala dio problema s kojima živi već desetljećima, pokazati da je sposobna graditi multietničko društvo, proslaviti barem neke praznike zajedno, navijati za istu reprezentaciju, pokazati da su svi stanovnici BiH barem dijelom solidarni. EU je Hrvatskoj bila dovoljan mamac u izgradnji nacionalnog konsenzusa. Takve EU i takvog cilja nakon desetljeća razočaranja za BiH teško da će biti. Ostali su rezultati rata i politike koje ne mogu izgraditi društvo budućnosti, još manje pokazati da se zločini iz prošlosti trebaju prihvatiti, a ne negirati ili slaviti. Karadžić je osuđen, ali čini se ne i poražen. Odgovornost za to nije samo na Karadžiću, ma kako da je kriv za ono što mu je jučer dokazano u Haagu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:03