Zašto toleriramo nasilnike i ne marimo za teške sudbine

Teško da će proći lišo: protiv Harveyja Weinsteina u srijedu je podignuta optužnica za silovanje i seks bez privole. Osamdeset žena dosad je javno optužilo moćnog holivudskog producenta.

- Ima još puno života i karijera koje je uništio - kaže glumica Rosanna Arquette ("Pulp Fiction", "Očajnički tražeći Susan"). Možda će se sada osjećati sigurnije da izađu s tim, misli ona.

Slučaj Weinstein nije tek tako postao okidač za #MeToo lavinu. Svi su znali sve, i nitko nije reagirao. Jer to je bilo normalno. Da moćan tip, u ovom slučaju filmski producent, maltretira i muči žene oko sebe, a da mu one ne mogu ništa. Kako je to lijepo objasnio Tarantino, koji je hodao s glumicom Mirom Sorvino, jednom od Weinsteinovih žrtava. Znao je, ali nije to shvatio ozbiljno.

- Quentin je mislio da se on samo žestoko zaljubio u mene - kaže Mira Sorvino. Bila je sretna, kaže, što je Quentin sada tu, jer Weinstein ipak ne bi ustrajao u nasrtanju na curu svojega prijatelja, slavnog filmskog režisera.

Fora i jest u tome da su svi znali, i da im nije bilo važno.

- Ne petljamo se u tuđe ljubavne probleme - rekla je ekipa iz kafića koja je mirno promatrala kako tip tuče curu, koju će kasnije silovati. Više godina star slučaj izronio je na površinu društvenih mreža jer su neki zapanjeno otkrili da imaju silovatelja za prijatelja na Facebooku, štoviše, da je dobro umrežen s njihovim frendovima. Tip je osuđen, ali promatrači nisu. I dalje mirno ispijaju svoj makijato i pljuju kako ovdje ništa ne valja.

Zastupnica HDZ-a Željka Josić priča kako je kao liječnica u Sisku često gledala žene izložene nasilju u obitelji, uz šarolika opravdanja za ozljede koje su im liječili.

- Ali jedno im je bilo zajedničko. Strah od nasilnika. Zato su šutjele i uglavnom nisu prijavljivale nasilnike bez obzira na sve zakone koje imamo i koji nude zaštitu žrtvama - rekla je dr. Josić u intervjuu, objašnjavajući zašto joj je bilo važno da se dva tjedna nakon poroda pojavi u sabornici i glasa za Istanbulsku konvenciju.

Jedno je strah. Drugo sram. Kod žrtava se to često miješa. Opravdano, kažu psiholozi. Opravdano, kažu sociolozi. Živimo u patrijarhalnom društvu u kojem muškarci imaju prednost, u društvu s razvijenim mehanizmima koji štite muškarce od posljedica onoga što su učinili i vežu ruke ženama kad trebaju pomoć i podršku.

Jednostavno, volimo te tipove. Idu nam na živce te cmizdrave, nervozne žene.

Kad neka tvrdi da je silovana, uvijek se postavi pitanje kako je bila odjevena, je li se uopće branila. Kad je muž mlati: glupača, zašto ga nije ostavila? Zašto se uopće udala za njega? Da ima imalo pameti, ne bi joj se to dogodilo, misle ljudi.

Britanski Guardian pitao je psihologe zašto to radimo. Ljudi žele vjerovati da je svijet pravedan, da se dobro vraća dobrim. Ako ti se dogodilo nešto loše, mora da si napravio nešto krivo zbog čega si to zaslužio, tumači Sherry Hambi, profesorica psihologije s američkog sveučilišta Sewanee. Stvar je prvi imenovao socijalni psiholog Melvin Larner početkom šezdesetih. Krivimo žrtve zločina kao i siromašne: da nisu lijeni, sigurno bi našli posao. Lakše nam je reći da žrtva zaslužuje svoju sudbinu, nego prihvatiti da svijet nije dobro i pravedno mjesto.

Tu je i odgovor na pitanje zašto baš Weinstein, zašto skandal svom silinom nije izbio s nekim od drugih poznatih muškaraca? Filozofkinja Kate Manne skovala je izraz “himpathy” za neproporcionalnu simpatiju koju osjećamo prema muškarcima, posebno kad pričamo o slavnim tipovima s kojima već imamo nekakav emotivni odnos, poput Billa Cosbyja ili Woodyja Allena, pa je lako diskreditirati njihove žrtve da samo žele pažnju.

Ali u slučaju Weinsteina progovorile su žene s kojima također imamo snažan emotivni odnos. Gwyneth Paltrow ne treba pažnju. Angelini Jolie bilo je sasvim dobro i bez toga. Valjda su nam ovdje prvi put žrtve bile simpatičnije. U slučaju Mare Tomašević i ovoga tipa koji je mlatio curu u kafiću nisu.