Zašto nema duhovitih duhova?

Jedne ljetne večeri, tamo negdje u kasnim osamdesetima, okupilo se nešto nas srednjoškolaca u zajedničkoj sobi u odmaralištu na južnom jadranu. Neuobičajeno za to doba godine padala je jaka kiša, pa smo umjesto u disku, vrijeme ubijali pričama koje bi se danas najbolje opisale kao urbani mitovi. Ma znate ono – nečija frendica je imala punđu, pa ju je sve više bolila glava, a kad joj je frizerka odrezala punđu, iz nje izmililo stotinjak paukova – i tome slično. Tako je jedna od cura ispričala kako su ona i njezino društvo jednom napravili veliku glupost: odlučili su prizivati duhove. Na papir su napisali DA, NE, neke brojeve i slova, okrenuli staklenu čašu i zapalili svijeću (s obzirom da se moraju pogasiti svjetla, svijeća osim mistične ima i rasvjetnu namjenu). Sve su pripremili i počeli s prizivanjem.



Na početku se nije događalo ništa. Naopako okrenuta čaša na papiru se nije micala. No onda je odjednom zahladilo, baš kad se čaša, na kojoj su svi držali po dva prsta, počela micati po papiru s brojkama i slovima. Izgleda da je ipak uspjelo – prizivali su nekog. Ili nešto. Izgleda da to nije bio dobar duh. Poručio im je da će im se osvetiti zato što ga smetaju. Kasnije je jedan iz ekipe stradao u saobraćajki (slomio je nogu, ili tako nešto). Uglavnom, svakom od njih nakon toga dogodilo nešto loše. Rekla je da nikad više tako nešto ne bi radila. Netko je spomenuo da je pola glumaca iz filma Poltergeist umrlo pod čudnim okolnostima i da se s tim stvarima nije za zafrkavati.



Svi smo zašutjeli, a vani je i dalje kišilo. Odjednom se začulo kucanje na vratima. Netko je nervozno viknuo tome da uđe. Ništa. Opet kucanje. Tišina. Bio sam najbliži vratima pa sam se digao i otvorio ih. Na vratima nije bilo nikoga. Zagrmilo je. Čuo se tihi jecaj iz sobe, a ja sam s čudnom nelagodom zakoračio izvan sobe. Par koraka od vrata bile su stepenice prema nižem katu na dnu kojih je čučao frend tako da ga se ne vidi iz sobe i pokazao mi da prstom da šutim i da se vratim u sobu. Nasmijao sam se i prihvatio igru. Kad je sljedeći put zakucao, rekao sam da ja ovaj put ne idem. Krenuo je netko drugi otvoriti vrata, a na vratima je bio mrak – i onaj frend sa stepenica. Fora je kako su se svi (pa i ja) pripremili da opet neće biti nikoga na vratima pa je njegova pojava izazvala još jaču reakciju ekipe u sobi. Nakon što smo ga pošteno ispsovali, ušao je u sobu i objasnio da je došao do vrata i htio ući, ali kad je čuo o čemu pričamo – bilo je to jače od njega, morao je napraviti to što je napravio.



Razmišljao sam poslije o tome kako ljudi u takvim situacijama, kad je prisutna jedna ili više osoba koje su sklone povjerovati nečem, rado pokušavaju zavarati te osobe. Starija djeca kažu mlađoj da ne smiju stati na kamen ili na crtu jer će im se nešto ružno dogoditi – manja djeca redovno povjeruju. Kasnije se vara u igrama – tko je kao mali igrao Monopoli, zna da je varanje skoro pa integralni dio igre (bitno je biti dobar s onim koji drži banku). Je li to normalan dio odrastanja, ne znam, ali znam da neki nikad ne izađu iz te faze. No nije sve to tako crno – klinci moraju izvježbati stvaranje magije kojom će moći motivirati ljude da naprave nešto dobro i korisno, osvojiti djevojku ili dečka, a svima nama učiniti svijet malo ljepšim i intrigantnijim. Ukratko, stvoriti bajku u kojoj želimo sudjelovati. Gledajući otvorenim očima svijet oko sebe, nije teško vidjeti da su se mnoge takve bajke ostvarile.



Uzimajući u obzir takvu ljudsku prirodu, kako bi netko mogao očekivati da se u grupi ljudi koji prstom guraju naopako okrenutu čašu po stolu neće naći barem jedan (ako ne i više njih) koji će voziti tu čašu do uzbudljivog odgovora od kojeg ostali strepe i na pitanje jesi li ti zao duh, s guštom odgovoriti – DA. Da bi to eksperimentalno provjerili, mađioničari Penn Jilette i Raymond Teller prikazali su jednu takvu prizivačku ekipu u svojoj seriji "Penn & Teller: Bullshit!". Likovi su tvrdili da bez problema mogu prizvati duha vještice iz Salema. Onda su im povezali oči i, ne rekavši im to, okrenuli njihov papir sa slovima (poznat kao Ouija ploča) naopako – DA i NE su sad bili na vrhu papira, a ne na dnu. Prizivači su prizvali duha i u komunikaciji s njim nastavili pokazivati na mjesta gdje su prije toga bile oznake DA i NE. Ako je tamo stvarno bio duh, on bi znao da je papir okrenut naopako pa je zaključak bio više nego jasan. Naravno, osim ako su, od svih, prizvali duh starogrčog pjesnika Homera.



No ima i puno neugodnija kategorija prizivača duhova. Njihova ciljana skupina nisu tinejdžeri željni malo uzbuđenja u životu, već odrasli ljudi koji su izgubili nekog tko im je jako drag. Oni ne prizivaju duhove žena obješenih kao vještice, već duhove preminulih članova obitelji njihovih klijenata i rade to profesionalno, dakle – za novac. Netko će reći da je njihova uloga zapravo pozitivna, jer svi mi zapravo želimo isto – želimo znati da su naši najdraži dobro, na sigurnom – gdje god da su sada. Ako nam ovi ljudi daju osjećaj koji nam treba, u čemu je zapravo problem? No, biste li željeli dati svoj novac nekom muljatoru koji će vam prodati spiku da ne znam, pomaže djeci bez roditelja, a zapravo će vašu lovu potrošiti na kurve i kokain? Zašto ne? Pa osjećaj da smo pomogli djeci ostaje – barem dok ovoga ne razotkriju. A kako ćemo se osjećati kad tog našeg medija konačno skuže kao varalicu? Vrijedi razmisliti o tome, zar ne?



Može li se te tipčine uopće skužiti da nas zapravo muljaju? U stvari može, i to vrlo lako. Evo jednog jednostavnog načina: napiše se nešto na papir, pokaže se duhu (duh to može pročitati gdje god bilo), ali ne i mediju, i zamoli se medija da razgovara s duhom koliko god želi i da on sam kaže ono što piše na vašem papiru. A može i bolje – zamolite muža ili ženu, ili dobrog prijatelja da napišu nešto što vi uopće ne pročitate (to se stručno zove double blind test). Tako se niti govorom tijela, ni izrazom svog lica nećete moći odati mediju dok on(a) navodno razgovara s duhom i pomno prati vaše reakcije na svoje riječi. Na taj način, jasno, ne dokazujemo da duhovi ne postoje, već da muljaju oni koji tvrde da s njima mogu razgovarati.



No i bez testiranja, zdrav razum nam govori da tu nešto ne štima. Recimo, još niti jedan medij nije rekao: "Duh vašeg djeda je ovdje i kaže da zna odličan novi vic od Davea Allena." Pa nije valjda da se duhovite duhove ne može prizvati?