PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

ZAŠTO JE JACQUES POSTAO OSAMLJENIK? The Voice ima proračun koliki i brojne naše općine, a jedan od mentora, eto, ostao je u showu i bez školske kolegice

 Dario Njavro / HRT

Friško pribavljenu medijsku pozornost mogao bi Marko Grubnić, najpoznatiji naš lažni putnik svjetski, izgubiti na račun Jacquesa Houdeka. Za razliku od Grubnića, koji nije bio, Houdeka pak - nitko neće. Kao u najsirovijoj šali, bježi od njega čak i kolegica iz muzičke škole. Sve se to Houdeku dogodilo pred najširim mogućim auditorijem, gledateljima prve emisije druge sezone najraskošnijega HTV-ova zabavnog programa. The Voice, kupljen od Nizozemaca, ima proračun koliki i brojne naše općine, ali i zaradi više od njih. Ukratko, i ovdje je na stolu pretplata (kao za općine), novac dakle građana, no i marketing ponešto zaradi, a i “općina” se gradi, premda se “zadužila” za licencu. Kad se zbroji prvo, drugo i treće, jasno je: ima se, vozi se. Znači, ni gledanost nije sporna. U lanjskom finalu glasovalo je 450 hiljada gledatelja.

Studijska oprema je raskošna, rasvjeta grandiozna, kamere leteće, a voditeljski par pomalo blijed. Pristojni su, makar to. Iva Šulentić i Ivan Vukušić ne mogu dakle ovu priredbu ni unaprijediti niti unazaditi. Plešu stalno isti plesači i plesačice. Ako su već producenti mogli potrošiti milijune kuna, zašto nisu barem djelić više toga novca odvojili za još koji plesni sastav? Ta odličnih plesača barem ima i jeftini su!

Jacques Houdek počeo je dakle emisiju kao dojmljiv član benda, a okončao je kao osamljenik na nuli. Nije pribavio ni jednoga učenika. Svi utekoše Indiri, Dečaku i Cetinskom. Impresionirao nas je Tony, vječiti nestaško, slavuj naše pjevne scene: začarao je ovaj put i nezaposlenu vjeroučiteljicu s očito poštenim namjerama.

Tim koji pobjeđuje ne treba mijenjati. Žiri je dakle s pravom ostao na broju. Njih četvero dakako nisu važni poradi toga žiriranja, nego figuriraju kao jedine stvarne zvijezde toga programa, čije reakcije i emocije zapravo gledatelji prate podjednako, ako ne i više, nego pjev i ponašanje kandidata (na širokoj sceni ili iza nje).

Kako sam pisao lani, četvero pjevača dobro artikulira svoje odluke i svi su zainteresirani dovoljno za stvar da budu uvjerljivi gledateljima. A što s natjecateljima? Mislim da široku publiku oni toliko i ne zanimaju, barem ne trajno. Naime, unatoč činjenici da neki lanjski uspješniji natjecatelji ponešto sad snimaju i nastupaju, oni su zapravo već potonuli u anonimnost. Odnosno, ako želimo biti krajnje optimistični, napola su anonimni, i od pjevanja manje zarade nego što bi zaradili da prikupljaju boce… Što motivira odrasle ljude da se prijavljuju na ovakvo natjecanje? Zar doista misle da je pjevanje tuđih pjesama podloga za vlastitu karijeru?

Nagrada za pobjednika je ugovor s Universal Music Groupom, i to kako ovdje tako i u nekih sedamdeset zemalja, gdje su vješti Nizozemci prodali ovu svoju krajnje jednostavnu umotvorinu od pjevačkog natjecanja. Što piše u tom ugovoru ionako nikoga ne zanima. Kako bilo, parafrazirajmo slavnoga Grunfa iz Alana Forda: tko ne uspije, nije uspio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:53