Zašto je irski referendum alarmantan za nas u Hrvatskoj

Ovo je kulminacija tihe revolucije, poručio je irski premijer Leo Varadkar nakon objave rezultata referenduma. Nakon dramatične, emocijama duboko nabijene kampanje u petak je za ukidanje zabrane abortusa glasalo 66,4 posto Iraca. Protiv je bilo 33,6 posto birača. Iako su ankete najavljivale tijesan ishod, za legalizaciju abortusa bilo je 1,429.981 birač ili gotovo dvostruko više od 723.632 glasa protiv.

Irska je mala zemlja, sa 4,8 milijuna stanovnika samo malo veća od Hrvatske. No irski referendum velika je vijest za 1,2 milijarde žena koje riskiraju život i zdravlje u zemljama sa zabranom pobačaja. I za one u zemljama u kojima na krilima novog ultrakonzervativnog pokreta jačaju zahtjevi za zabranom pobačaja, kao što je to u Hrvatskoj i nizu zemalja istočne Europe.

Trideset i pet godina ranije, na referendumu iz 1983. Irci su većinom od 841.233 glasa odlučili potpuno zabraniti pobačaj. Sad su to odlučili preokrenuti naglavce. Vlada je organizirala referendum, ali ne i kampanju. Kažu da nikad toliko građana nije sudjelovalo u jednoj kampanji, samoorganizirano, spontano, odozdo, uz masovno korištenje društvenih mreža. Mlada Irska ustala je protiv one stare i konzervativne, kojoj je normalno da su žene drugotne, da šute i pate. Oni koji su mogli glasati 1983. danas su stariji od 55 godina. Zemlja se tu nije podijelila po liniji urbano i ruralno, “za” je bilo 70 posto u Dublinu i 63 posto u seoskim predjelima.

Ni po spolu: 72 posto žena i 66 posto muškaraca glasalo je za. Referendum je izgledao kao pobuna unuka protiv djedova i baka: čak 87,6 posto najmlađih birača, do 24 godine, i 84,6 posto onih od 25 do 34 godine izjasnilo se “za”. Među starijima od 65 takvih je bilo samo 41,3 posto, većina je bila za zabranu pobačaja, prema izlaznoj anketi irske televizije. Dvotrećinskom većinom Irci su se obračunali s jučerašnjim svijetom. Ono što je prije trideset godina moglo biti radikalno, manjinsko, nekonformističko, među novim generacijama je općeprihvaćeno. Naprimjer, ravnopravnost žena i muškaraca, u ovom slučaju pravo žene da sama odlučuje o svom tijelu.

Tri godine nakon referenduma kojim su ozakonili istospolne brakove, Irci su, pod vladom najmlađeg premijera u svojoj povijesti, uz to deklariranog homoseksualca, obznanili Katoličkoj crkvi da više ne može računati na staru Irsku, u kojoj su biskupi mogli krojiti vrijednosti i moralne standarde. Jedina županija u kojoj su 2015. pobijedili protivnici istospolnih brakova sada je glasala za pravo žene na izbor.

Narod je rekao svoje, rekli smo da vjerujemo ženama, da poštujemo žene kad donose odluke i prave izbore, poručio je irski premijer Leo Varadkar. Irci su rekli “Nikad više!”. Da liječnik nikad više ne kaže pacijentici kako ništa ne može učiniti za nju, da nikad više žene ne moraju putovati u klinike u inozemstvo. “Ne” stigmi i ne izolaciji, jer teret srama je konačno maknut. U Irskoj.

Čak 78,3 posto Iraca se izjašnjava katolicima. No 2011. je samo 30 posto irskih katolika svake nedjelje išlo na misu, dok je osamdesetih, u vrijeme prvog referenduma o pobačaju, takvih je bilo 87 posto. U Irskoj utjecaj crkve pada. U Hrvatskoj raste, ili barem nam tako izgleda.

Referendum u Irskoj lijepa je vijest za zagovornike prava na izbor, no Irci i Irkinje nisu obavili posao i za nas. Kod nas je pobačaj zakonski legalan, iako praktično sve manje dostupan. Velika je razlika i u tome što mi legalan pobačaj nismo izborili referendumom ili na valu široke akcije civilnog društva, nego odlukom elite u bivšem sustavu. Pa većina na to gleda kao na nešto što se podrazumijeva, a ne kao na teško izboreno pravo za koje se treba aktivno boriti. I onda sjedimo i gledamo kako nam se približava ono što smo sad vidjeli u Irskoj. Široka akcija civilnog društva, samo u suprotnom smjeru.