Zašto Grliću Radmanu smeta Tito, a ne izjave Aleksandra Vučića?

Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman imao je potrebu reagirati na uradak njemačke TV kuće ZDF o raspadu Jugoslavije zbog pozitivnog tretiranja J. B. Tita (kojeg u seriji nazivaju diktatorom).

Radman je napisao pravi esej na devet stranica kojim se referira na seriju “Balkan u plamenu: Jugoslavija - bačva baruta”.

Percepcija maršala bez trga na Zapadu je drugačija nego u revidiranom tretiranju hrvatske povijesti. On je tamo (ovdje ne) legenda otpora nacizmu u Drugom svjetskom ratu, čovjek koji je Staljinu rekao “ne” (ovdje je to samo Goli otok), političar koji je u blokovskoj Europi igrao bitnu ulogu (to se ovdje omalovažava).

Ali ministar nije imao potrebu reagirati na intervju njemačkom Der Spiegelu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji opetovano provlači tezu o Hrvatima i Hrvatskoj kao “isključivo nacističkim slugama” te da je “potrebno još više komemoracija onih koji su ubijeni samo zato što su bili druge nacije od onih koje su se Hrvatima i ostalim nacističkim satelitima sviđale”.

Vučić bi mogao tu pripomenuti marionetski režim Milana Nedića koji se hvalio da je Srbija prva “Judenfrei” država ili nacističkog kolaboracionista Dražu Mihailovića koji po Srbiji ima desetke spomenika. No, to je njemu na savjest. Grlić Radman u tim Vučićevim inzistiranjima da Hrvati nisu bili ništa drugo nego “nacistički prirepak” ne vidi problem jer bi onda trebao reći da je Hrvatska imala najveći partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu, da su, eto, Hrvati imali isti broj pripadnika antifašističkog pokreta kao i Francuzi, koji su više nego deset puta brojniji.

Sviđalo se to Vučiću i Grliću Radmanu ili ne, to su povijesne činjenice, a hrvatska desnica stalno Vučiću daje na volej da nas u rijetkim prilikama na Zapadu predstavlja samo kao naciste. Tu su na istom zadatku. Ali kako će Grlić Radman reagirati na to kad nije čuo Viktora Orbána koji usred Osijeka govori da su “prije 100 godina Slavonija i Baranja u Mađarskoj bili najbogatiji krajevi naše države”. Ali to valjda nije sporno jer je “dobri Tito” ipak naš najveći problem.