Njemačka će još jednom imati vladu velike koalicije, sačinjene od tradicionalnih ljutih protivnika, konzervativaca iz CDU/CSU i socijaldemokrata SPD-a. I jedna i druga strana rekle su prije izbora da takva koalicija više ne dolazi u obzir. Čak i nakon izbora Socijaldemokrati su ponovili da više neće u koaliciju s Angelom Merkel. No, kako za Njemačku nije bilo drugog rješenja, osim izvanrednih izbora, odlučili su se ipak još jednom za vladu Velike koalicije.
Premda i sada priznaju da takvo rješenje nije dobro za te stranke, to se ipak pokazalo dobrim z Njemačku, ali i Europsku uniju. Ovakva vlada nudi veću stabilnost i predvidljivost. Popularnost je i jednima i drugima padala dok su stvari u Njemačkoj išle dobro. Nikada nije bila bolja ekonomija, nikada manja nezaposlenost, a makroekonomske neravnoteže Njemačka ima jer imaju više novca nego što troše, dakle suficit, i to duži niz godina. Kako imaju isti pogled, manje-više, uz neke nijanse, i oko budućnosti EU, ovakvoj se vladi u Njemačkoj vesele i u Bruxellesu.
Ima li nade da bi se u Hrvatskoj mogla stvoriti vlada velike koalicije. Da netko pomisli kako bi to možda bilo najbolje rješenje za državu, iako bi moguće bilo pogubno za same stranke koje bi se upustile u nešto slično. Može li i u Hrvatskoj doći do situacije u kojoj će interes države biti važniji od stranke ili će se priznati da se sudbina države nipošto ne smije povezati sa sudbinom stranke. Mnogo je razloga zašto se u Hrvatskoj smatra da velika koalicija između HDZ-a i SDP-a nije moguća. “Nismo mi Njemačka” nevaljan je argument, ali on se odnosi na puno toga, a ne samo na spremnost da političari različitih stavova i ideologija ne mogu zajedno. Zapravo, iz ponašanja hrvatskih političara vidimo da su im stavovi najmanje važni, da su skloni promjenama preko noći i da svatko može biti u koaliciji s bilo kime ako u određenom trenutku procijeni da mu je to u interesu.
To je u Hrvatskoj dovedeno do bizarnosti. Pogledajte samo kako su danas partneri u Vladi HDZ i HNS, dok su u oporbi partneri SDP i HSS. Ako bi netko radio dubinsku analizu stavova naših političara, vjerojatno bi mogao zaključiti kako bi polovica njih mogla biti i u HDZ-u i u SDP-u ili u nekoj drugoj stranci. Čak ni u Europskoj uniji više nije lako političare ideološki svrstati lijevo i desno. Vjerojatno su njemački demokršćani za neke stvari više lijevi od britanskih laburista, a slovački socijaldemokrati desniji od njemačkih konzervativaca. Sjetimo se samo koliko je u Hrvatskoj bilo stranaka koje su prisvajale liberalnu političku ideologiju. Danas su one suprotstavljene više jedna drugoj nego nekim prirodnim političkim protivnicima.
I unutar stranaka, kao što vidimo danas u HDZ-u, vide se ideološke razlike. Neki idu tako daleko da u nastupima ostavljaju dojam kao da misle da je samo hrvatski narod kršćanski, a takvi nisu drugi u Europi koju su, primjerice, podržali Istanbulsku konvenciju. Danas u HDZ-u vidimo i stavove koji su slični sestrinskim strankama iz redova Europske pučke stranke (EPP), ali i one koji su bliži poljskim konzervativcima. Radi li se tu samo o osobnim stavovima ili o nepremostivim ideološkim razlikama, vidjet će se uskoro.
No, dok se u Hrvatskoj raspravlja o ideološkim temama, odgađaju se ključne reforme bez kojih Hrvatska neće ići naprijed i neće riješiti makroekonomske neravnoteže, na što upozorava i Europska komisija. Hrvatska sve više zaostaje u odnosu na druge države s kojima se može uspoređivati. I to uglavnom zbog odgađanja reformi, čime se čak ugrožava i rast koji Hrvatska bilježi.
Teško je naći prave razloge za odgađanje reformi, osim političkih. Hrvatska je prošle godine izašla iz postupka prekomjernog deficita (prekomjerne neravnoteže su nešto drugo od prekomjernog deficita), ima već četvrtu godinu zaredom gospodarski rast koji će, iako sporije, biti nastavljen i sljedećih nekoliko godina, nezaposlenost pada, imamo potencijal korištenja fondova EU koji čine veliku većinu javnih investicija. Ekonomska situacija ne samo da je povoljna, nego je naš rast iznad naših mogućnosti. I nezaposlenost pada brže nego što je to bilo realno očekivati.
Ali, prema stručnjacima Europske komisije, i rast gospodarstva i pad nezaposlenosti do sada je bio zbog kombinacije pozitivnih okolnosti, poput jačanja gospodarstva u EU i u okruženju, povećanja broja turista i drugih povoljnih okolnosti, a ne rezultat konkretnih reformi. Taj je rast iznad potencijala, a potencijal rasta i dalje ostaje slab. A i taj rast, koji se usporava, takav je da će nas za dvije godine dovesti na razinu na kojoj je Hrvatska bila 2008. Dakle, kada dostignemo BDP po glavi stanovnika iz 2008., sučit ćemo se s gorkom činjenicom da smo izgubili 12 godina u kojima su nas mnoge druge zemlje prešišale, uključujući i Rumunjsku, a Bugarska se približava. I oni će, kao i većina država oko nas, imati brži rast od našega.
Ako nije moguća velika koalicija HDZ-a i SDP-a, trebalo bi stvoriti pakt između tih dviju stranaka. Trebale bi dogovoriti nekoliko stvari oko kojih bi se postigao konsenzus. Primjerice, o reformi mirovinskog sustava, uvođenju poreza ne nekretnine, reformi državne administracije, LNG terminalu na Krku, Pelješkom mostu, politici prema Srbiji i BiH te o ulozi i položaju Hrvatske u EU. Sve su to teme koje nadilaze jedan mandat Vlade, jedan izborni ciklus i koje je doista moguće riješiti paktom dviju najvećih stranaka.
I o tim temama između HDZ-a i SDP-a razlike su se pojavile samo kada su se smjenjivale na vlasti. Ono što je SDP podržavao dok je bio na vlasti, i na čemu je radila Vlada u to vrijeme, prestao je podržavati kada je sišao s vlasti. Danas vidimo dužnosnike SDP-a kako prosvjeduju protiv plutajućeg LNG terminala na Krku, a ideja o tom strateškom projektu pojavila se dok su oni bili na vlasti. Da ne kažemo da se nisu ogradili od parola “NATO Go Home” koje su bile na tim prosvjedima jer je i za ulazak u NATO Hrvatska postupak počela sa SDP-om na vlasti. Iz SDP-a ne šalju jasne poruke ni oko uvođenja eura. Kažu da je “prerano sada raditi na tome”.
SDP-u je umalo promaklo da Vladu kritiziraju nakon zadnjeg izvještaja Europske komisije o prekomjernim makroekonomskim neravnotežama. Ali i tu smo čuli dvije različite poruke. Najprije su upozorili na izvještaj Komisije da se ništa nije napravilo u strukturnim reformama, a dan kasnije, čim je Vlada najavila mirovinsku reformu, jedan bivši ministar upozorio je da “ova Vlada samo sluša Bruxelles”. Dakle, nejasno je poručuju li da treba slušati Bruxelles ili ne.
A većina reformi koje Komisija traži identificirane su kao mjere u nacionalnom programu reformi dok je SDP bio na vlasti. Zato bi SDP sada trebao pomoći u provođenju tih reformi jer će njihov učinak biti dugoročan, a ne trenutačan. HDZ i SDP najviše su odgovorni za situaciju u kojoj se danas našla Hrvatska. Druge stranke koje su im pomagale da osnuju vlade jednostavno su bile privjesci. Dobivali su privilegije, ali nisu toliko dijelili odgovornost. Ponekada su kočile reforme zbog njihove izborne baze, a ponekad tobože radi nekih načelnih stavova. No, dokazale su da im ne smetaju ni HDZ ni SDP te da mogu ići s onima koji im nude i daju više. Zašto dvije velike stranke ne bi sada pokušale nešto zajedno, pa makar to bilo i na njihovu štetu ako bi se popravilo stanje u državi.
Zašto se HDZ i SDP sada stvarno ne bi dogovorili o ključnim reformama i formirali pakt, kao pakt oko integracija u EU i NATO. Ako se nastavi po starome i Hrvatska će se i dalje udaljavati od drugih u EU, umjesto da ih sustiže. Mladi će i dalje posao i bolji život tražiti u drugim državama Europske unije. I dalje će naš gospodarski rast više ovisiti o lijepom vremenu i stanju u drugim državama, nego o poboljšanju poslovnog okruženja u nas. Kad ulaze u koalicije s manjim strankama, često i iz HDZ-a i SDP-a kao argument spominju da takva praksa postoji i u EU. E pa u EU postoji i praksa suradnje najvećih stranaka oko najbitnijih pitanja u državi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....