ZA NEDJELJNI PIŠE JELENA VELJAČA Zbog čega sam i ja jela samo čokolino čim sam vidjela šlaufove na trbuhu

Kad se Lena Dunham u veljači 2014. pojavila na naslovnici kultnog američkog časopisa Vogue, digla se internet-prašina u roku od nekoliko sati. Lena je obrađena - vikali su blogovi i recenzije. U prijevodu, to je značilo da je Lenina fotografija korištena za naslovnicu prošla obrađivanje u photoshopu, koji je odavno već slavan, ali i ozloglašen, ovisno o tome na koji način gledate njega, modnu industriju i pop-kulturu današnjice općenito.

Lena je obrađena, jadikovali su dežurni hejteri na društvenim mrežama, kao da je Lena prva prekršila nepisano pravilo prirodnosti kojeg se (moš mislit) internet drži od davnina, kao da je Lena rođena bez moralnog imperativa koji krasi sve ostale žene koje su ikada krasile pak naslovnicu Voguea. Opet moram reć - moš mislit. Photoshop je svoj zenit dosegao u prvom desetljeću 2000-ih godina, koje su se obijesno i pomalo luđački naslonile na razvratnu estetiku devedesetih.

Kokain, zlato, razuzdani tulumi uz bazene, manekenke ljepše od žena iz mitologije, i u pozadini pjesme Georgea Michaela, zamijenili su razni kokteli lijekova koji su od ljudi radili robote po uzoru na ono što su mediji i marketinška industrija prepoznali da se prodaje: ne, više nije bilo popularno ni zabavljati se, kako je to promovirao neobuzdani glamur devedesetih, ni izgledati seksi i napaljeno (na suprotni spol, na vlastiti spol, na druge, na sebe, na umjetnost, na hranu, na književnost, na modu), odjednom su svi morali izgledati blazirano, i heroin-chic došao je na scenu u tako velikom stilu da se generacije žena koje su tada bile tinejdžerice i adolescentice još uvijek oporavljaju.

Srce me boli kad bilo gdje pročitam optužbu da je Kate Moss, mala vižljasta Britanka, popularizirala izgled nezrele žene među djevojkama. Njezina popularnost sigurno nije pomogla, ali Kate je jednostavno izgledala onako kako joj je njezina genetika naređivala: mršavo, ispijeno, blijedo, glamurozno u svojoj androgenosti. No stvar je bila puno ozbiljnija od Kate - takav izgled se prodavao: u jednom trenutku, a ja se toga jako dobro sjećam jer sam se taman našla u vrlo osjetljivim ženskim godinama, strukovi su se digitalno počeli stanjivati, sise povećavati (što digitalno, što putem operacija), a ideal ljepote približavati onom iz kompjutorskih igrica.

Kritika “Lena je obrađena” mi se stoga, 2014. godine, činila kao licemjerna glupost - jer, realno, ni jedna naslovnica u povijesti Voguea nije bila neobrađena. Ipak, ima u toj lavini kritike koja je zasula Lenu i određena količina utjehe. Naime, dok većina čitateljica tog časopisa ili sličnih modnih publikacija ne bi ni okom trepnula na činjenicu da je neka pjevačka diva čudom (uz pomoć photoshopa) za fotografiju izgubila 20 kila, ili neka glumica odjednom ima savršen ten, Lena je uspjela iznenaditi svoje obožavatelje. Dunham je sa svojih nepunih trideset godina prava predstavnica jedne generacije koja (konačno!) napušta perverzne temelje poželjnog izgleda koji su, uz tablete za mršavljenje i bulimiju, takvi časopisi servirali mojoj generaciji prije samo desetak godina.

Ja sam doista zadnja osoba koja bi bespotrebno kritizirala Vogue - uživam u frivolnosti i lifestyle filozofiji takvih medija. Međutim, sjećam se sebe sa sedamnaest godina kad počinjem shvaćati koliko sam blagoslovljena što sam prirodno mršava. Ne što sam brza, pametna ili akademski nadarena. To će kasnije postati karakteristike koje jako volim kod sebe, ali sa sedamnaest, u stanu svojih roditelja, kad sam počela primjećivati prvo debljanje zbog ljubavi (u životu će mi se to dogoditi još nekoliko puta, čak štoviše, trenutno prolazim kroz jednu takvu fazu - znate ono kad jedete junk food s njim u tri ujutro i imate osjećaj da ste se samo zbog toga rodile), pomislila sam: hvala Bogu da sam mršava!

Moja je baka cijelo moje djetinjstvo čupala kosu i govorila: jedi, Jelo, izgledaš kao sveti Sava Vlaški (netko svet, silno mršav, očito), no na mene se kalorije nisu primale, bila sam kost i koža, često označena i kao neuhranjeno dijete. Kad malo bolje razmislim, da sam sa 14 živjela u Parizu, vjerojatno bi me neki luđak odjenuo u kilometarski dugu vjenčanicu i dao da, nevina i nezrela u svakom smislu, no idealnog izgleda upalog hermafrodita, otvaram pariški tjedan haute couturea.

Dok je moja baka mislila da će ključni problem mog odrastanja biti moje malene sise koje nikako da se razviju, nije mogla jadna ni slutiti koliko je daleko od istine. Nije mogla ni zamisliti da će se moja prelijepa američka prijateljica, nazovimo je Jess (promijenjeno ime) pred mojim očima sa 22 godine i ravno 58 kila izgladnjivati do besvijesti da bi postigla sveti-Sava-Vlaški izgled. Mjesecima je živjela na jabukama i Coli Zero. Vjerujte mi, nije izgledala glamurozno - izgledala je bolesno, zabrinjavajuće, LOŠE. I sad na scenu stupa Lena. Bezobrazno duhovita, bezobrazno iskrena, bezobrazno pametna (i izuzetno bezobrazno uspješna), i bezobrazno bucmasta žena koja spremno pokazuje svoje nesavršeno, ali puteno tijelo, ne mareći za anoreksiju, umjetne zube i kosu, namještene selfie poze i politički korektan imidž.

Zašto je pojava Lene tako bitna za curice, djevojke i žene današnjice? Jer je žena - nakon 20 godina nasilja - napokon malo prodisala. Nije Lena prva, ni jedina, ali je svakako jedna od najeksponiranijih pojava u današnjem Hollywoodu koju, čini se, boli briga za nametnute ideale ljepote (robotike) i koja, osim što pokazuje svoj - zamislite - nedefinirani trbuh, javno priznaje da je “grešna”, ne samo izgledom, nego i mišlju.

Moja mi je prijateljica Rebeka, kad sam je ekstatično uputila na prve epizode Lenine genijalne TV serije “Djevojke”, rekla šokirano: “Ali zašto bih to gledala? Tamo samo glume ružni ljudi...” Danas, nekoliko godina poslije, tome se smijemo kroz suze, shvaćajući koliko je naša percepcija “ljudi s televizije i časopisa” uvrnuta. Toliko da nam se ljepota prirodnosti u prvi mah učinila prerealističnom. Dok ovo pišem, modni Pariz drhturi nad činjenicom da je konačno zabranjeno premršavim modelima preniskog koeficijenta tjelesne težine nositi revije te urednicima časopisa i portala suludo obrađene fotografije prodavati pod realitet. Ljubitelji ljepote, odahnite, photoshop ne odlazi u ropotarnicu - no, kao i nasilju na televiziji i filmu, i njemu je, tom lažovu i masteroružju prodaje marketinških izmišljotina e da bi se obične ljude natjeralo da kupuju kupuju kupuju sve što će ih približiti - nemogućem - naređeno da se javno legitimira kao FIKCIJA. OVA JE FOTOGRAFIJA PROŠLA OBRADU.

Nadam se da će zbog toga manje djevojaka večerati samo čokolino (što sam, priznajem užasnuto, i ja jedno vrijeme radila kad sam prvi put u životu primijetila šlaufe oko trbuha), lijepiti na sebe umjetnu kosu i masakrirati svoje tijelo u želji da izgledaju kao vampirice. Ne znam ima li mojoj generaciji pomoći. Odgajane smo na dijetama, kalorijama, izgladnjivanju. Primjerice, nekidan mi je partner rekao da imam lijepo tijelo - a ja sam pomislila - ljubav je zbilja slijepa. Što bi se trebalo dogoditi da JA pomislim kako imam zbilja lijepo tijelo? Cindy Crawford na svom Instagramu bez obrade, sa svim strijama i kapilarama i celulitom. Lena Dunham u sceni nespretnog seksa u prvoj epizodi “Djevojaka”. Ellen koja dijeli pizzu izgladnjelim glumicama na dodjeli Oscara. Događa se. Hamburgeri u prvom redu Pariza.

Post scriptum: uopće mi ne smeta što je Lena obrađena za Vogue. Fikcija uvijek dotjera stvarnost. Ono što Djevojke moraju učiti je razlika između stvarnosti i fikcije. I zato, napomena: i ovaj tekst je, naravno - malo - obrađen. Ne pretjerano, doduše, jer žurim na kasnovečernju pizzu s dečkom.