ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Zamišljam, trudna sam. Uspaničim se. Hoću li ikada biti spremna za dijete?

Kažu da postoji trenutak kada postaneš “odrasla osoba”. Tada, kažu, shvatiš da si sposoban sam donositi sve odluke. Ipak, ja mislim da postoji jedan drugi trenutak kada shvatiš da si odrastao. To je trenutak kada ti sve frendice zatrudne ili se udaju.

Počelo je. Ne baš ovog trenutka, nego prije par mjeseci kada je jedna od mojih bližih prijateljica rodila. Ni danas je ne smatram nečijom mamom. Kad sam napokon upoznala malu, ostala sam lagano u šoku. OK, priznajem, prvo sam zamislila kako dijete izlazi iz njezina spolnog organa. Ne znam kada se točno u ženi javi ta majčinska potreba, meni još nije došla i malo je se, da budem iskrena, bojim.

Dok sam jučer popodne surfala, saznala sam da mi je još jedna prijateljica trudna, i to frendica za koju nikada ne bih rekla da će zatrudnjeti. Svi imamo te frendice i frendove, naveli su me da zastanem i malo razmislim. Uopće se ne smatram odraslom, iako sama donosim odluke otkad znam za sebe. Ali potajno želim ostati dijete. Želim da me ljudi ponekad smatraju djetinjastom baš zato što mrzim donositi odluke.

Uskoro ću navršiti 25 godina. To će navodno biti prva četvrtina mog životnog vijeka i po nekom društvenom pravilu baš sam ušla u zonu udaje i rađanja. Ali, strah me je. Užasno me je strah jer gledam oko sebe ljude s bebama, gledam kako ne spavaju, kako se odriču mnogih stvari. Poneki su čak i nesretni. I strah me je da sada nije moj trenutak.

S jedne strane to zvuči sebično - samo majka može objasniti kako je to imati dijete. S druge strane, možda je bolje ne forsirati ako nemaš taj osjećaj. Osobno, voljela bih imati djecu samo s osobom s kojom ću biti u braku iako znam da se ljudi mogu razvesti, ali nekako bih voljela da mi djeca znaju da su mama i tata barem kratko bili ozbiljni. Mrzim riječ “ozbiljni”.

Ponekad, kad malo popijem, doživim emotivni tornado pa osjetim kako bih u tom trenutku sve mogla: i udati se i ostati trudna i biti super mama, ali nasmijem se samoj sebi na pomisao da držim za ruku svoj DNK koji me zove “mama”. Ella Dvornik i njen/njezina sin/kći. Smijem se dok pišem. Sigurna sam da nisam jedina koja je “između” i znam da vas još ima… Znam i mnogo cura koje se bez ikakvih upitnika mogu zamisliti s djecom.

Osjećam se izolirano od društva jer još uvijek nemam taj osjećaj, točnije - osjećam se kao da nešto nije u redu sa mnom. U paranoji sam da mi nikada neće doći. Često razmišljam i o Charlesu. On je pred krajem zlatnih 30-ih godina i još uvijek nema djecu. Muškarci inače ne forsiraju roditeljstvo, ali znam da razmišljaju o tome. I njega zamislim s djetetom pa mi bude smiješno. Sve mi je smiješno što uključuje mene i veliki trbuh. U nekim trenucima zamislim da sam trudna i prođu me trnci po kičmi. Z

amišljam kako se gegam, jedem hrpu čokolade i banana pa mi se smrači kada se sjetim trudničkog dijabetesa. Ne znam bih li preživjela i ovakva “netrudna” bez šećera, a pogotovo kad bih bila trudna. Recimo da sada zatrudnim, da sam to htjela, da sam sretna zbog toga i da jedva čekam vidjeti svoje dijete, upoznavati ga dok raste. No, porod je još jedna od stvari koje se bojim. Sve moje frendice rađale su danima i pričale mi horore. Pričale su mi o klistiranju, kako su cijele popucale, koliko ih je boljelo i kako im je koža visjela s trbuha.

Čak sam čula priče kako s nekima od njih muškarci više ne žele voditi ljubav jer im se gadi. I eto… Meni je faca pokiselila i sada te slike ne mogu izbaciti iz glave. Žene trebaju šutjeti nakon poroda i svoje prljave tajne dijeliti s ostalim ženama koje su prošle kroz isto iskustvo, a ne s nama koje se bojimo svega. Mi smo krive što pitamo jer koliko god nas zanima, nismo spremne na istinu. Lažite nam! Nama trebaju samo reći kako je to divno i kako ništa ne boli te da je brzo gotovo, isto kao što su nam lagali dečki s kojima smo gubile nevinost. Vjerovale smo im, makar smo znale da su lagali.

U nekim trenucima mogu zamisliti da imam klince, ali one koji već imaju dvije-tri godine jer tada već imaju osobnost i poznaješ njihov karakter. Bebe mi se čine kao mali izvanzemaljci koji zbunjeno rastu u kolijevci, kakaju i plaču dok mama ne izgubi pola kose i barem 30 kila. Najviše me strah da ću sama morati biti mama. Da ću se sama brinuti o bebi i sama buditi po noći. Da će moj dragi izlaziti van, a ja ću doma sjediti s bebom i čekati da se vrati. To mi je veći horor od bilo koje priče o porodu. Možda me zbog toga i najviše strah imati djecu.

Nisam nikada poštivala muškarce koji su sve prepuštali ženi. Gurnu, izvuku i onda čekaju da navrši sedam godina i počne igrati nogomet. Ili one frajere koji napokon znaju da imaju trenutak za sebe, jer netko mora čuvati dijete, pa sigurno neće oni. Znam nekoliko djevojaka koje su u takvoj situaciji. Zarobljene u vrtlogu vlastite mržnje i ljubavi. Moraju ih trpjeti jer su na porodiljnom i ne rade kako bi se brinule o djetetu. Emocionalne ucjene pršte od strane isfrustriranih testosterona jer je i njima teško, pa izlaze van na pivo da “malo razmisle”.

Evo, već sam se sad naljutila na svog imaginarnog supruga koji me ostavlja s bebom doma: “Kretenu!” Poanta je u tome da sebično ne želim imati dijete dok ne osjetim da čvrsto stojim na zemlji sa svoje dvije noge, jer me sama pomisao da ovisim o nekome dugome ljuti. Činjenica da ne mogu otići ili pokazati nezadovoljstvo, jer sad dijelim nešto pa moram biti tiho, tjera mi pjenu na usta. Nisam feministkinja, nisam ništa, ne volim etikete. To izmišljaju ljudi kojima treba izlika za određeno ponašanje.

Možda zato što nemam klasične obiteljske vrijednosti, bitnije mi je postati uspješnom nego imati dijete i dijete smatrati uspjehom. Strah me da ću zbog moje osobnosti, ako ne ostvarim neke ciljeve prije nego što se upustim u roditeljske vode, biti jako nesretna i niti upola “super mama” kakva znam da bih mogla biti. No, drago mi je vidjeti svoje prijatelje kako koračaju kroz život spremni. Na neki način sam ljubomorna na njih i nadam se da ću i ja biti jednako hrabra kao i oni kada dođe red na mene.