Vučić je osmislio srpski "Bleiburg" i odlučio obilježiti poraz te zbjeg kao takav

Aveti prošlosti kruže regijom. U nedostatku vizije budućnosti izjeda nas nemirna prošlost koja se neprestano vrti poput izlizane, ali uvijek pouzdane političke opcije. Tako je sadašnja srbijanska vlada, u osvit obilježavanja poraza u bitci na Kosovskom polju, odlučila posvetiti još jedan dan srpskom vojno-političkom krahu. Otkud ta morbidna i mazohistička navada slavljenja vlastitih poraza i sramota? Srpski premijer Aleksandar Vučić, tako je, netom nakon što je s “gnušanjem” odbacio britansku rezoluciju o genocidu u Srebrenici ( Milorad Dodik je odmah Britance proglasio srpskim neprijateljima), da za domaće potrebe za “slijepe kod očiju” to kamuflira, obznanio novi praznik - 5. kolovoza, Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u Oluji.

Tog dana Hrvatska je u akciji Oluja nakon mučnog četverogodišnjeg rata ponovno ujedinila svoj državni teritorij i porazila Miloševićevu i “sanuovsku” ideju o etnički čistoj Velikoj Srbiji. Vučić plače zbog poraza Miloševićeve ratne ideologije i okončanja jedne tragikomične, ali zločinačke paradržavne tvorevine “SAO Krajine”. Miloševiću ne zamjeraju ratove koje je vodio, nego što ih je izgubio. Vučić je, dakle, osmislio srpski “Bleiburg” i odlučio obilježiti poraz te zbjeg kao takav, ne ulazeći u meritum stvari, ni razloge koji su do toga doveli. Kao što kod nas neki žele cijeli Drugi svjetski rat u Hrvatskoj svesti samo na tragediju Bleiburga i iz toga tumačiti sve ono što je bilo prije i poslije, tako i u Srbiji smatraju da do te srpske “bežanije” vrućeg početka kolovoza 1995. nije bilo ničega.

Kao da se ništa do tada nije događalo i da je Oluja pala s neba, kao dokaz (opsesija Nikolića, Vučića i Vulina) kako sadašnja Hrvatska nije ništa drugo nego nastavak NDH. Vučić je ionako u politikantsko opravdanje srpskih (Miloševićevskih) ratnih pohoda iz 90-ih kazao da se oni ne mogu razumjeti bez onoga 1941. - 1945. Bolje bi bilo potrošiti energiju na suočavanje s prošlošću nego traženje stalnog patetičnog opravdanja za zločin. (Vrijedi i za nas.) Po Vučiću kao da nije bilo - secesije, neselektivnih bombardiranja hrvatskih gradova, spaljenih sela po “Krajini”, prognanih i poubijanih Hrvata, Ovčare. Ispada da su traktorske kolone izbezumljenih Srba zapravo samo “ono o čemu vam mi o Hrvatima stalno govorimo”, a razlozi koji su do toga doveli te moralna i politička odgovornost Srbije za to je zapravo samo maliciozno zanovijetanje.

No, ne trebamo previše likovati i iščuđavati se Srbima koji su u ovom konkretnom slučaju promašili ceo fudbal. Pa i nama reviziju povijesti nude ljudi cijepljeni od konteksta, koji zanemaruju rasne zakone, Rimske ugovore i Aleksandru Zec. Kao u onom izlizanom vicu kada stiješnjeni Sovjet na primjedbe Amerikanca da nemaju slobodu, demokraciju, ljudska prava, loše žive i puni su gulaga, uvrijeđeno odgovara: A što ste vi radili Indijancima?!