Vojni rok je uvijek gubitak vremena

Vrag je s tim idejama. Nekako se usele čovjeku u misli, narastu i očvrsnu, dobiju konture i obrise, postanu sasvim ozbiljne, skoro realne, i na kraju završe kao veliki projekt kojemu se njihov tvorac divi. Sa stolarima je to lako, naprave nešto što razveseli jednu obitelji. Nije najgore ni s piscima, pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska. Oni stvarno ne mogu napraviti veliku štetu svojim djelima. Ali, kada političari na funkcijama shvate da ih neka ideja zaokuplja, onda je stvar puno ozbiljnija.

Predsjednica ima ideju, rekla je na Plitvicama u povodu obilježavanja “krvavog Uskrsa”. Razmišlja o uvođenju vojnog roka. Nije to još u fazi planiranja, ali kada zamisli krenu svojim tijekom, u trenu se možemo naći usred situacije u kojoj mlade ljude šaljemo u vojsku.

Vojni rok je vrlo ozbiljna stvar u životu jedne države i njenih građana. Nije usporediv s odlaskom u rat, nego s potrošnjom vremena u životu. Većina onih koji su odradili vojni rok zna da su izgubili vrijeme. Radili su nešto sasvim beskorisno i besmisleno. Najbanalnije, proveli su vrijeme na straži. Čovjek na straži pred nekom zgradom samo gubi vrijeme. Odstoji svojih sat, dva i preda mjesto s kojega ne vidi ništa nekom drugome. Taj učini isto, a onaj nakon njega, i svi koji dođu kasnije, naprave identično. Bace sat vremena svog života u ništa. Zure u prazno. Ne nauče ništa. Ne pročitaju nikakvu knjigu. Ne čuju nikakvu pjesmu, ne vide nikakav film niti predstavu. Jednostavno, bulje u neko područje kao da će im se itko živ nepozvan pojaviti pred nosom da ga ovi uhite. A kada se ni to ne dogodi, frustrirani vojnik ostane samo pospan. I malo poglupi, od stajanja i šutnje na straži. To je ono što vojni rokovi rade ljudima. Učine ih pospanima, dovedu do toga da ih napucaju nevjerne djevojke znajući da će ih ovaj najvjerojatnije ostaviti kada se vrati iz vojske. Danas bi vjerojatno bilo nešto drukčije. Snalažljivi na straži bi nagovarali cure da im šalju svoje fotke na mobitele, a budući da je riječ o dekoncentrirajućem sadržaju, to isto tako ne bi koristilo sigurnosti povjerenoj mladom vojniku.

Tako izgleda ideja koja bi obuhvatila oko 25 tisuća hrvatskih mladića godišnje koji bi mogli završiti u vojsci na odsluženju vojnog roka. Nakon toga bismo dobili cijelu generaciju pojednostavljeno mislećih mladića slomljenih srca kako pokušavaju sastaviti život i odvesti ovu zemlju u sretniju budućnost. A možda bismo slično napravili i djevojkama jer bi i one mogle ići u vojsku ako se zamisao o vojnom roku rasplamsa u pogrešnom pravcu.

Za zemlju s ocvalim vojarnama koja nema više nego tri vojna aviona koji u istom trenutku mogu poletjeti, s vojnim bismo rokom i 25 tisuća mladih vojnika godišnje, koliko nam iznosi jedna generacija, postali opasnost i ozbiljna prijetnja samo onima koji se nisu makli iz ovog zemljopisnog kvarta i koji vjeruju da se ratuje tako da se pješadija pošalje pred tenkove.

Zadnji vojni rok koji smo imali nestao je 2007. godine. Tada smo još bili zemlja koja dobro pamti rat, no te se godine ispostavilo da hrvatski mladići nisu zainteresirani za odlazak u vojsku. Nekako su skužili da to nema smisla jer nismo u ratu, jer ne namjeravamo nikoga napasti, jer nas oni, svih 25 tisuća ne mogu obraniti pa je dakle prilično idiotski da glume vojsku i izabrali su nešto drugo. Pozivu na odsluženje vojnog roka se odazvalo desetak posto pozvanih, tek oko dvije i pol tisuće. Ostali su iznosili prigovor savjesti. Ne mogu. Ne mogu nositi uniformu, ne mogu se psihički pripremati na pucnjavu i ubijanje, rano ustajati, početi dan bez kave... Nije u njihovoj prirodi ležati u rovu. Ne sviđa im se ideja buke pri granatiranju. Nije im privlačno slušati pucnjavu iz neke puške i razmišljati kako su baš oni na nišanu. Jednostavno, nije im fora igrati se rata. Nije im se dalo svakoga jutra pozdravljati zastavu, raditi sklekove i čistiti puške. Puške su teške. I nespretne. Ne stanu u džepove, a lako se zaborave ili izgube.

Jednostavno, generacije koje su se 2007. i tih godina trebale presvući u vojne uniforme, odlučile su drukčije. Radije su uređivali parkove, brinuli o starima, hranili ih i pravili im društvo nego stajali na straži i skupljali kondiciju na poligonu.Tada smo odustali od vojnog roka da se ne blamiramo sami pred sobom. Postalo je preskupo. Shvatilo se da smo maleni. Uveli smo profeionalnu vojsku, a netko se dosjetio i članstva u NATO savezu koji štiti svoje članice.

Da sada ponovno uvedemo vojni rok, a o čemu razmišlja predsjednica i o čemu će sigurno razgovarati s nekim tko se jako kuži u ratovanje, to bi nas koštalo pola milijarde kuna godišnje. Pola milijarde je 500 milijuna kuna za koje možemo dvije godine financirati prijevoz svih učenika u Hrvatskoj.

Tim novcem možemo omogućiti djeci da im znanje bude pristupačno, a to znači da je riječ o dobro investiranom novcu. Na znanstvene institute ćemo ove godine potrošiti 458 milijuna kuna. To je manje od onoga koliko bi nas stajalo da platimo vojnike da stoje pred nekim zgradama, a nekako, iskustvo naprednijih govori u prilog tvrdnji da znanost više koristi od mladića u uniformi. Znanstveni instituti su pametna mjesta, tamo su ljudi ozbiljno posvećeni stvarima koje koriste životu. Sasvim različito od vojnog roka. Na osobne invalidnine za civilne invalide trošimo manje no što bi dali za uvođenje vojnog roka, to nas košta 360 milijuna kuna. Tu bismo, recimo, mogli postati bolji ljudi i dati više novca, ako itko zna odakle bi financirali uvođenje vojnog roka. Socijalna pomoć koju isplaćujemo onima koji nemaju mogućnosti zaraditi iznosi nešto više od pretpostavljenog vojnog budžeta, 638 milijuna kuna. To nam je samo dio troškova da uopće postojimo ovakvi kakvi jesmo, disfunkcionalna shizofrena država u kojoj su mozgovi prebačeni na off.

Na sve to bismo trebali dodati još tih 500 milijuna kuna kako bismo financirali uvođenje vojnog roka. Morali bi zaposliti još najmanje tisuću ljudi da vojnicima objasni svrhu stražarenja i čišćenja oružja. Morali bi odlučiti da li ćemo u vojsku pozivati i djevojke ili samo mladiće. A na kraju bi se opet mogli naći u situaciji da hrvatska mladost, umjesto života u vojarnama, izabere prigovor savjesti i civilno odrađivanje vojne obaveze.

No nema veze. Ipak je riječ samo o ideji, to je u stvari samo drukčiji nazivi za snove. Samo se za neke treba moliti da se ne ostvare kako se ne bi pokvarili u stvarnosti. Jer snovi su najljepši kada se tek očekuju. A za ovaj ionako nemamo novaca ni volje.