VLADO VURUŠIĆ U Srbiji je otvorena sezona revizije povijesti druge polovine 20. stoljeća

Na Balkanu opet nova moda - nekadašnji kvislinzi, uslužni nacistički udvorice, žele se banalnim “history liftingom” opravdati, popraviti. Sve naopačke.

Tako je u Vučićevoj Srbiji, nakon rehabilitacije četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića, sada pokrenut postupak za rehabilitaciju i drugog velikog srpskog nacističkog saveznika, generala Milana Nedića. U Srbiji je otvorena sezona revizije, odnosno frankenštajnizacije povijesti druge polovine 20. stoljeća.

General Nedić bio je predsjednik marionetske pronacističke vlade u Srbiji od kolovoza 1941. do ulaska Crvene armije u Beograd u listopadu 1944. godine. Nedić je bio odani, predani i uvjereni suradnik nacističke Njemačke (susreo se i s Adolfom Hitlerom), a Srbija je, kao prva među nacističkim savezničkim “državama” (u kolovozu 1942.), bila proglašena Judenfrei, odnosno državom koja je “očišćena” od Židova.

Na području Nedićeve vlast ubijeno je više stotina tisuća ljudi - Židova, Roma i Srba antifašista. Nudi se lažna rasprava o Nediću kao žrtvi ili izdajniku, iako su stvari povijesno jasne. No, tu se grabi šire. Srpska novinarka Svetlana Lukić kaže da nije stvar u rehabilitaciji kokarde iz 1941., nego u pretpostavkama za opravdavanje kokardi iz 1991.

A upravo je to problem jer kada se rehabilitiraju srpski kvislinzi te uvede “povijesni red” i “dokaže” da u Srbiji nije bilo suradnika nacifašizma i da nisu počinjeni zločini (to su radili neki drugi u “komšiluku”, a znamo da i kod nas Pavelića žele predstaviti tek kao političara koji je vratio “hrvatsku državu”, dok je ostalo - zločini, nacistički režim, izdaja - marginalno), onda na peglanje dolazi drugi dio neugodne povijesti: revizija ratova i ratnih kolovođa iz 90-ih - Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića.

Želi se revidirati odgovornost tadašnje Srbije za te ratove i potaknuti priču o podijeljenoj i jednakoj krivnji u “dogovorenom” ratu 1991. Revizije koje mogu imati dugoročne mračne posljedice, nakon kojih možda ustanovimo da na ovom prostoru nije bilo ni kvlislinga, (sve su to bili divni ljudi, koji su se žrtvovali za svoj narod, protiv odvratnih partizana).

Nije bilo ni Miloševića, ni ratnih zločina u 90-ima, nego samo patnje naroda i narodnosti pod komunističkim režimom.