VLADA JOŠ NIJE PALA, ALI NIJE SIGURNO NI DA JOŠ UVIJEK STOJI Trenutno je od rasplitanja tajnovitih dogovora iz prošlosti, mnogo važnije ovo

Dan kada je Andrej Plenković konačno postao premijer - tako dramatični razlaz vladajuće koalicije vidi jedan vrlo upućeni politički insajder. Dijelu javnosti imponira hladnokrvnost kojom je šef Vlade igrajući va bank odlučio presjeći Mostove ucjene i mrcvarenja. Politički performans koji je na sjednici Vlade izveo već se predstavlja državničkim potezom. Demontiranje Mosta skoro da će ući u legendu, poput svojedobnog Titovog rušenja mosta na Neretvi, koje se pedesetak godina slavilo kao kruna genijalne ratne strategije. Dok se nije otkrilo da se dogodilo greškom. Da, premijer je napokon počeo donositi političke odluke. Još samo treba vidjeti kamo taj Plenkovićev ponton vodi. A to je u ovom trenutku još posve neizvjesno.

Premijerovo novo ruho, odluka da se raziđe s Mostom, nije ishitrena. Sedimentirala se dulje vrijeme. Navodno je Plenković glasanje svoje Vlade o spornom ministru Zdravku Mariću organizirao javno upravo zato da bi imao argument za izlazak iz evidentno lošeg i mučnog braka s družbom Bože Petrova. Iz njegovih naknadnih objašnjenja slijedi da je trojici ministara dao otkaz i Most poslao u opoziciju zbog njihovog manjka diplomatskih ili oportunističkih vještina. Razriješio ih je jer su svoje mišljenje javno demonstrirali. Pred kamerama su digli ruku protiv ministra Marića. Da su izašli na kavu ili na neki drugi način izbjegli glasanje - tugozbori premijer o mogućim lukavstvima eskiviranja izjašnjavanja.

Izražavanje nepovjerenja jednom ministru zapravo smatra udarom na vlastiti autoritet. Otvorenim zato ostaje pitanje je li Plenković spašavao jednog kompromitiranog ministra ili mu je Marić poslužio kao prilika i argument za odsijecanje Mosta. Nakon što je egzekucija obavljena, premijer je, kao da se ništa dramatično nije dogodilo, djelovao prilično samouvjereno i relaksirano. Kao da mu je kamen pao sa srca. A njegov odbačeni koalicijski partner Božo Petrov pred novinarima se pojavio zgužvan i mucav, kao da je preko njega tramvaj protutnjao. Slično je izgledao samo kad je ono krajem 2015. sav smušen i unezvijeren izletio s Pantovčaka i ravno s razgovora s predsjednicom države sjurio se u koaliciju s Tomislavom Karamarkom.

No, trenutno je od rasplitanja tajnovitih dogovora iz prošlosti mnogo važnije pitanje što slijedi? Most je definitivno izbačen iz vladajuće koalicije i opstanak Vlade i premijera u ovom trenutku ovisi prije svega o tome hoće li nastalu prazninu uspjeti pokrpati nekim novim partnerom. Samouvjerena Plenkovićeva izjava da već ima sigurnu parlamentarnu većinu, s kojom je oko podneva izašao sa sjednice Vlade, do večeri se pretvorila u izražavanje uvjerenja, odnosno nade da će imati većinu. Zašto je to važno? Stvar je vrlo jednostavna: ako premijer nema većinu ruku u parlamentu, onda nema ni njegove Vlade. Nije mu moguće nastaviti mandat kao da se ništa nije dogodilo. Zato ga sada opozicija zajedno s Mostom cima neka pokaže novu većinu, uvjereni da je nije uspio skucati. Kako stvari stoje, pokazat će se već idućeg tjedna kada je predsjednik Sabora Božo Petrov na dnevni red stavio raspravu o ministru Mariću. Ili čim premijer predloži nove ministre. Ili krene u opoziv Petrova. Ako se pokaže da HDZ raspolaže sa 76 glasova, Plenkovićeva Vlada ide dalje. Ako ne uspije identificirati svoju novu većinu, onda je to jednako izglasavanju nepovjerenja kompletnom kabinetu. Ukratko, Vlada nije pala, ali nije sigurno ni da još stoji.

Zasad je teško vidjeti tko bi mogao zamijeniti otpisani Most. Proces slaganja nove parlamentarne većine, što ga je Tomislav Karamarko nazivao preslagivanjem, a Andrej Plenković rekonfiguracijom, mukotrpan je i neizvjestan. Neke stranke koje su prije pola godine bile spremne na savez s HDZ-om, poput HNS-a, sada su prilično skeptične. Arhipelag nove parlamentarne većine oko HDZ-a pravit će, najvjerojatnije, više patuljastih stranaka i pojedinaca, bez jakih partnera. Krpež! S jedne strane takva je koalicija nepouzdana, s druge strane HDZ-u bi omogućila potpunu dominaciju. Naravno, nije najvažnije da većina u parlamentu bude masovna. S Mostom je HDZ imao vrlo komotnu većinu, ali taj se brak pokazao ubitačno turbulentnim. Manja većina može biti stabilnija od velike, ako postoji unutarnja kohezija. Kakve je između HDZ-a i Mosta - premda su ideološki vrlo bliske stranke - bilo sve manje. Teška artiljerija kojom sada međusobno komuniciraju samo pokazuje dubinu međusobnih animoziteta i frustracija.

Premijerova želja da pošto-poto skrpa potrebnu podršku koja će ga držati na vlasti najvećeg saveznika ima u strahu od izbora. Prijevremeni izlazak na birališta, treći u nepune dvije godine, nikome se u ovom trenutku ne mili. Na tom bi testu narodne volje mogao profitirati samo Andrej Plenković. Njegova je osobna popularnost odlična, rejting stranke još je respektabilno visok. Nitko mu ozbiljno ne puše za vrat. Zato on pokazuje visoku razinu relaksiranosti. Svima drugima izbori ne odgovaraju, uglavnom zato što su im mogući rezultati prilično neizvjesni. Za mnoge bi sasvim sigurno značili rastanak s vrlo lukrativnom pozicijom saborskog zastupnika, a tek su se raskomotili. Plenković posve pouzdano računa na okolnost da su svi krvavi ispod kože. Računa da bi zbog panike od izbora mogao malo očerupati ili razbiti prije svega Most, a možda i neke druge stranke. U ovom trenutku on može ponuditi najviše. Tako je uoči dramatičnog loma na sjednici Vlade primio šefa IDS-a i obećao ubrzati razvojne projekte za Istru. Tko ga takvog punog razumijevanja ne bi podupro!

Za Plenkovićevo kovanje nove parlamentarne većine najvećeg neprijatelja predstavljaju optužbe da je otpilio Most radi zaštite tamnih struktura povezanih s Agrokorovim interesima. Realan mu je problem što dijelu javnosti te optužbe prilično uvjerljivo djeluju. Pojačavajući napade ostavljeni Most sada uzvraća udarac. Javnosti otkriva da porezni nadzor nije ušao u Agrokor već deset godina. Ali to nije nikakvo iznenađenje. Zaštitni omotač oko Todorićeva imperija bio je snažniji od betonskih ovojnica u nuklearkama. Novost je da zametnuti totalni rat između HDZ-a i Mosta prijeti prelijevanjem sukoba na cijelu zemlju. Za Petrova je premijer odjednom miks Tome Karamarka i Ive Sanadera. Jedni druge optužuju za uzurpaciju vlasti, odnosno za pozivanje naroda na ulicu, što bi, kako tvrde HDZ-ovi korifeji, bio udar na ustavni poredak. Ako preslagivanje u Saboru djeluje kao spašavanje vojnika Marića i drugih navodno s nezakonitim poslovanjem u Agrokoru ulančanih oligarha, tko bi od potencijalnih partnera podržao HDZ! Zdravko Marić je dobar ministar financija, ali nepopravljivo kontaminiran vezom s Agrokorom. Nitko se zbog njega ne želi izlagati, čak ni oni koji bi rado ušli u Plenkovićevu orbitu. Zato daju ambivalentne izjave, zaklinjući se da im je politička stabilnost iznad svega.

Premda nepoželjni, novi su izbori posve realna opcija. Ako budu dovoljno brzo, nema sumnje da bi Plenković sa svojim HDZ-om opet slavio. Nema za njega opasnosti dok se šef SDP-a bavi reklamiranjem ličkog zelja po društvenim mrežama i infantilnim snovima da će sam, mimo HDZ-a, stvoriti novu parlamentarnu većinu. Čim na Ibleru počnu tvrditi kako su spremni preuzeti odgovornost za Hrvatsku, a ne mogu srediti ni svoju Partiju, šefu HDZ-a rastu dionice. Premijerovi su trbuhozborci već najavili: Prijeđe li Most crtu, idemo na izbore. Lako je predvidjeti da bi potom, i sam vjerojatno značajno pročišćen izbornim prosijavanjem, HDZ mogao formirati koaliciju posve drugačiju od netom neslavno propale. Nakon nasukavanja s politički bliskim Mostom, Plenković bi imao alibi za ulazak u desno-liberalno-lijevi savez. Što se u prvom navratu nije usudio napraviti. I mogući partneri u tom bi slučaju lakše donijeli odluku. Bez izbora pretrčavanje HDZ-u ne izgleda baš dobro. Osim ako se javnost ne uvjeri da državi prijete slom i kaos.