VIDEO: INTERVJU KRITIČARA JUTARNJEG S BENDOM ČIJI IDENTITET NITKO NE MOŽE POTVRDITI 'Naša je misija zabaviti sebe. A može i publiku'

Nazivali su ih Beatlesima avangardne glazbe, no dok smo o Fab Four znali sve, barem nakon hamburških dana, The Residents su ostali nepoznanicom, kao i na početku 40 godina duge diskografske karijere, započete albumom “Meet The Residents” na čijem su se ovitku poigrali s likovima slavne liverpulske četvorke što ih je stajalo tužbe. Stoga je pomalo i bizarno voditi intervju e-mailom s jednim od članova sastava čiji identitet - unatoč povremenim turnejama i intervjuima koje ne daju često - već duže od 40 godina nitko ne može sa sigurnošću utvrditi, osim valjda rodbine i najužeg kruga suradnika.

“The Residents već dvadesetak godina nisu strašno zabrinuti oko eventualnog ‘otkrivanja’ njihovog identiteta jer su shvatili kako se oko toga diže prevelika frka, a takvo prikrivanje identiteta otežava i pozitivan i otvoren odnos s ljudima. Ukratko, postalo je prekomplicirano. Prijatelji i suradnici The Residentsa razumiju bit stvari i zaštitnički se postavljaju spram tog prikrivenog identiteta - drugi za to ni ne mare”, tvrdi nepoznat netko s druge strane žice kojom putuju informacije iz internetske galaksije.nepouzdani podaci Pretpostavlja se da bi imena članova The Residentsa mogla biti Randy, Ckuck, Bob i Carlos, no ta je informacija nepouzdana ili neprovjerljiva koliko i niz drugih fakata iz šturih natuknica koje možete o tom umjetničkom kolektivu, osnovanom 1969. godine u San Franciscu, napabirčiti po internetu. Navodno su u San Francisco stigli iz Shreveporta, Louisiana, gdje su se upoznali u jednom od tamošnjih srednjih škola. Prve nastupe održali su 1971. godine u San Franciscu, ako je vjerovati informacijama od strane The Cryptic Corporationa, njihovog menadžerskog tima prilično znakovitog imena. Čak su i snimke za debi album, poslane iste godine diskografskoj kući Warner Bros. - jer je dotična izdavala albume Captain Beefhearta, inače velikog uzora The Residentsa u koje valja ubrojiti i Sun Ra, Johna Cagea i Briana Wilsona - bile poslane bez imena članova sastava pa i samog naziva benda. Na kuverti sa snimkama samo je bila adresa s koje su snimke poslane pa je netko u Warneru na povratnu pošiljku s odbijenicom stavio navedenu adresu i naslov “The Residents” (“Stanari” - op.a.) te je tako došlo do imena sastava čija lica bez maski ni do danas nitko nije fotografirao i objavio. “Prvobitni plan bio je samo dozvoliti publici dostup do djela jer se The Residentsima činilo kako ljudi, glazbenici, umjetnici stavljaju prejak naglasak na svoje osobnosti.

The Residents su pak željeli odvojiti privatne živote od javne osobnosti čak i ako je to javno lice sakriveno maskom. Željeli su da se pažnja usmjeri prema njihovim radovima, a ne prema nekoj ‘zvjezdanoj’ pojavnosti koja je lažna koliko i maska s okom te nimalo iskrenija”, pojašnjava misteriozni član The Residentsa. Nakon odbijenice od strane Warnera, The Residents u San Francsicu 1972. godine osnivaju vlastitu diskografsku kuću Ralph Records koja će ubrzo postati izdavač snimaka ne samo tog sastava nego i avangardista poput Tuxedo Moon, Freda Fritha, Snakefingera, MX-80 Sound, Yello, Renaldo & The Loaf, Chrome i drugih. Premda na rubu opskurnosti, duhoviti “buy or die” slogan etikete Ralph postao je in čak i u Zagrebu ranih 80-ih pa je moje, doduše ne baš brojno društvo iz srednje škole tih godina bilo doslovce opijeno čudnim zvukovima i bizarnim skladbama njihovih pulena. Naravno, najviše pažnje plijenili su The Residents kao potpuna nepoznanica, sakrivena iza frakova, glava u obliku oka i cilindar-šešira. “Više od svega, takav kostim bio je potpuna suprotnost tadašnjim prljavim punk ‘kostimima’. The Residents su željeli nešto posve drugačije umjesto da imitiraju druge. Uz to, frakovi su bili jeftini za unajmiti, a otmjeni.”

Eto, često je prava informacija čudnija od bilo kakve pretpostavke. Tko zna što je nama tada prolazilo kroz glavu kad smo razmišljali zašto su The Residents odabrali takve kostime i zašto su, barem u naslovu jednog od svojih ranijih albuma, “Third Reich ‘n’ Roll”, stopili rock’n’roll i Hitlerovo carstvo.rasistička forma “The Residents su rock’n’roll shvatili kao rasističku formu koja postupno prožima i zagađuje druge forme glazbe i čini se da su bili u pravu. Mnogi drugi glazbeni stilovi poput countryja, bluesa, jazz, folka pa čak i gospela preuzeli su određene aspekte rocka. Sada je nepobitno da je country glazba, začeta kao jedinstvena američka glazbena forma, postala tek rock’n’roll za jebene seljačine”, pomalo gnjevno pojašnjava tajanstveni predstavnik The Residentsa davnu odluku benda da jedan od albuma nazove tako provokativnim nazivom. Na naslovnici je bio Dick Clark u hitlerovskoj uniformi, a svaka strana albuma sadržavala je po jednu kompoziciju od cca 17 i pol minuta u kojima su “slijepljeni” dijelovi hitova iz rane ere rock’n’rolla s posve novim tekstovima, dubovima i drugim postupcima da bi u finalnom miksu štošta bilo izmijenjeno do neprepoznatljivosti prvobitnog uzorka. Posve obrnuti proces bit će primijenjen na “Commercial Albumu” iz 1980. godine kojem su prethodili hvaljeni “Eksimo” i prijemčiviji “Duck Stab/Buster & Glen”.

Ranih 80-ih “Commercial Album” istodobno je bio nešto najčudnije i najzabavnije što se moglo čuti u cjelokupnom korpusu kako popularne, tako i avangardne glazbe.sažimanje na esenciju “The Residents su smatrali kako je većina komercijalne glazbe prenapuhana te da bilo koja ideja iza bilo koje pjesme, stihovno i glazbeno, može biti destilirana ili sažeta na vlastitu esenciju koja se može potpuno izraziti u 60 sekundi”, pojašnjava tajnoviti netko umjetnički postupak The Residentsa u svezi “Commercial Albuma”, koji se također zadržao na razini skromne naklade. No, o The Residentsima se mnogo govorilo, pisalo i debatiralo jer je iza ponekad nerazumljivih postupaka s glazbom koja je često zvučala poput elektronizirane horror glazbe za djecu stajala zaigranost kojoj je teško bilo naći premca u tadašnjoj pop i avangardnoj glazbi.

Bizarno, ali čak je i MTV u svojim počecima vrtio videospotove The Residentsa koji su kasnije završili u njujorškom muzeju MoMA. “Glavni razlog zašto je MTV u počecima emitirao spotove The Residentsa je bio taj što tada nije bilo baš mnogo glazbenih videospotova koje bi MTV mogao emitirati. The Residents nikada nisu imali nikakav kontakt s MTV-em osim s producentom Johnom Paysonom koji je kasnije, 1997. godine, režirao njihov dugi video program ‘Disfigured Night’ za njemački kanal VIVA. Glazbeni spotovi koji su u početku predstavljali zanimljivu umjetničku formu ubrzo su degenerirani u drek na šibici”, jednostavno odgovara misteriozni umjetnik iz The Residentsa o vezama s MTV-em koji danas ne emitira ni komercijalne rock bendove, a kamoli avangardiste poput The Residentsa koji će ubrzo naklonjenu im kritiku i ne baš brojnu, ali vjernu publiku oduševiti s “The Mole Trilogy”, koju su činili albumi “Mark of The Mole” i “Tales of Two Citites”, a kasnije i “The Big Bubble: Part IV Of The Mole Trilogy”. No, turneja baš i nije prošla prema očekivanjima pa se The Residents bacaju na obrade velikana američke glazbe poput “George And Jones” na kojem su stalili nekadašnjeg Vladara Tin Pan Alley popa ( Georgea Gershwina) i Kuma funka ( Jamesa Browna) da bi ubrzo na red došli Otac countryja Hank Williams i Kralj rock’n’rolla Elvis Presley. Kad je “King & Eye” kasnih 80-ih u tadašnjoj Jugoslaviji objavila ljubljanska FV Založba, vjerojatno zalaganjem Igora Vidmara, to je bio zanimljiv kulturološki događaj pa i pozitivan šok jer je takve albume ovdašnja licencna diskografska produkcija zaobilazila u širokom luku. “Nakana je bila reinterpretirati navedene umjetnike i dozvoliti im da budu viđeni ili doživljeni na drugačiji način.

The Residents vole navedene velikane, a osjećali su kako bi njihovo drugačije eksponiranje moglo biti zanimljivo jednom dijelu pop publike. No, posve ste u pravu kad zamjećujete kako su The Residents bili jako udaljeni od tih umjetnika, posebice Elvisa. The Residents nikada nisu bili fanovi Kralja nego su ih više privlačili Elvisovi imitatori”, objašnjava neimenovani član The Residentsa. Album nije dobio dobre ocjene, no meni je takvo trančiranje Elvisovih hitova u formi nečeg što bi se moglo nazvati elektronskim kabareom bilo zabavno. Jednostavno, nije bilo i nema kalupa za ukalupljivanje The Residentsa koji se početkom 90-ih posve okreću kompjuterskoj tehnologiji, najdojmljivije u sklopu projekta “Freak Show”. U tome nije uspjela ni Biblija kojom se The Residents počinju baviti 1998. na albumu “Wormwood”. “Biblija se može tumačiti na više načina. Može je se promatrati kao osnovu zapadne kulture kroz zakonsko, literarno i moralno stajalište, kao i temelj velike religije čijem utjecaju ni The Residents nisu izmaknuli dok je nisu pomnije istražili za potrebe snimanja albuma ‘Wormwood’. Do tada su The Residents bili nedovoljno svjesni koliko je širok utjecaj Biblije, a dublji pogled u nju učinio im se poput prozora u čudnu i stranu kulturu, ne posve različitu od Eskima, samo što za album ‘Eskimo’ nije bilo literarne osnove jer takva u inuitskoj kulturi ne postoji.”tajnoviti čovjek U Zagreb će The Residents ponovno, 4. veljače u Močvaru, doći u sklopu turneje “Shadowland”, a prošle je godine dovršen i film “Theory Of Obscurity” koji bi navodno trebao pojasniti mnogo toga oko The Residentsa, odnosno napokon pružiti uvid iza maski i scene najmisterioznijeg sastava avangardne i popularne glazbe kojeg je podjednako (ne)moguće nazvati dadaistima, apsurdistima, postmodernistima ili dekonstrukcionistima. “Misija The Residentsa je da zabave sebe, a po mogućnosti i publiku. Etikete uglavnom slijede nečiji čin, a The Residents još i danas kreiraju što su i tko su, zaključuje tajnoviti čovjek s druge strane kompjuterskog zaslona kojeg mi je ostalo pitati samo tko je odgovarao na moja pitanja; Chuck, Bob, Randy, Carlos ili netko drugi. “Netko drugi”, glasio je odgovor.