VELIKA, MRAČNA I MELANKOLIČNA KNJIGA Monika Herceg ili prva i posljednja knjiga novog hrvatskog pjesništva

Dogodi se, premda vrlo rijetko, da nečija prva knjiga ima jednostavnost, snagu i konačnost posljednje knjige. Pisci koji prvu napišu kao da im je posljednja imali su dara, a u pravilu i životne tragike, za nekoliko života, i našli su se na kraju kada se svima oko njih činilo da su na početku. Obično bi se poslije govorilo da im je to od života. Ali i drugi su doživljavali, pa ništa. Drugima je bilo gore i teže, i opet ništa. Tajna je u artikulaciji, a onda i u shvaćanju toga čemu služe nevolje. Ili to i ne moraju biti nevolje. Čemu općenito služi život, osim tome da bude zapisan i na taj način izuzet od opće entropije i od zaborava. Pisac se od usputne čeljadi u književnosti razlikuje upravo po tome što je za pisca grehota zaboravljati. Pogotovo mu je nevolje grehota zaboravljati.

“Početne koordinate” Monike Herceg (Sisak 1990.) nagrađene su Nagradom Goran za mlade pjesnike i objavljene lani, u izdanju Goranovog proljeća. I ne samo da je ovo jedna od najboljih knjiga u nizu dugom četrdeset i koju godinu, što ga čine i nagrađene knjige Refika Ličine, Anke Žagar, Alojza Ihana i Dorte Jagić - nabrojimo te koje se ovoga čitatelja najviše tiču - nego i ona definitivna, posljednja i najstarija. S njom je započeo i skončao svijet.

“Početne koordinate” čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema - onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme. Najbolje da knjiga stoji uz stoličicu na koju postariji čitatelj sjeda kad vezuje cipele ili u autu, da se čita svaki put prije isparkiravanja, ali svakako u pravilnim vremenskim razmacima i stankama, tako da čovjek slobodno može odživjeti ono što je pročitao.

Ovo je knjiga porodičnih i zavičajnih mitologija, odsanjanih ili opričanih, kakvima je jednom davno vladao Vasko Popa. Monika Herceg ne piše s mišlju na Popu, nije izvjesno niti da ga je prethodno i čitala, ali njezin je šumski, banijski (banovinski), livadni, kućni, sisački, željezarski svijet ravan Popinom. S tim da je on svoju oniričku pseudomitologiju razvijao cijeli život, u skoro svakoj svojoj knjizi.

Nemoguće je naslutiti što je u svemu tome naslijeđeno, što je imaginirano, što pripada opisivanoj obitelji, a što širem kolektivu. Može biti i da je sve izmislila, nesvjesna da je ponešto od toga postojalo i prije nje, jer je njezina imaginacija silna. Silna je i nevjerojatno lijepa. Starinski bi se to reklo: Bože mili, lijepe li duše!

Imaginacija Monike Herceg je prozna, njezin jezik, misao i tehnike su pjesnički. Nije to rijetkost u dobrih pjesnika, pogotovu onih kojima je suđeno da kad tad budu i prozni pisci, romanopisci. Ona nema namjeru da u pjesmu unosi naraciju, “Početne koordinate” su vrlo daleko od onoga što se u nas pročulo kao stvarnosna poezija, pa i od narativnoga pjesništva Borisa Marune, Stanislava Vinavera ili Vaska Pope u knjizi “Rez”. Ovdje priča nije u namjeri, nego je u posljedici pjesme.

“Početne koordinate” mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu. Evo karakterističnog fragmenta:

dok ima žara u ognjištu
žene sjede
i žvaču ošenaše
pletući čarape

bog odgovara
drhtanjem orionovih kosaca
pretiho da ga čuju

Nije možda ni pristojno, sigurno nije u skladu sa čitateljevim godinama i njegovom boljom (a ni onom gorom) reputacijom, ali nešto mu ne da da se suzdrži, pa kaže: ovo je genijalno, ove dvije male strofe! Prva, kao da je iz kakve levi-strosovske i frejzerovske antropološke analize, sa scenografijom i inventarom kakvi prolaze samo kod Pope i Petra Gudelja, druga se javlja kao odjek i refleksija nekoga drukčijeg svijeta. Ali nije u tome genijalnost.

Ona je u onome što je najsitnije, u ženama koje sjede i žvaču očenaše pletući čarape. Mogla bi bojna ili cijela pukovnija antologijskih nacionalnih pjesnika hrvatskih, bosanskih i srpskih sijeliti na Parnasu s kažiprstom na čelu, a da im do kraja svijeta ne nadođe to da žene žvaču očenaše. U toj je slici, prilici, prispodobi ona pripovijest s početka, o zadnjosti i posljednjosti prve knjige Monike Herceg. To nije tek jezički dar, jedinstven u hrvatskom pjesništvu i među govornicima hrvatskoga, uglavnom ljudima koji se materinjeg jezika plaše kao djeca vakcinacije, to je dublja svijest o značenju stvari u svijetu. Molitva stoput ponovljena, pučka, beslovesna, ne govori se i ne mantra, nego se žvače, tako da igle brže pletu nego što čeljusti melju.

Ali eto ti onda u sljedećoj strofi njihova Boga (tačnije - boga). Orion zviježđe je ledenoga zimskog neba, a ime je dobilo po Orionu iz Hirija, kojeg je pronosio glas najljepšega čovjeka na Zemlji, sina Posejdonova i Eurijalina, a unuka kralja Minosa, po kojemu ime ponese cijela jedna civilizacija. Orion, međutim, bi kreten. Zaljubi se u Meropu, Dionisovu unuku, a Oinopionovu kćer. Bi mu ona obećana, ali ga je punac nešto zavlačio i Orion što će, nego silova Meropu, na što mu gnjevni Oinopion iskopa oči. Ali nije ta priča upisana u zviježđe zimskoga neba, nego ona druga u kojoj se Orion hvalio svojom neranjivošću i onda je slučajno stao na škorpiona. Ovaj ga je ubo, Orion ga je potom zdrobio, ali bilo je kasno. Postradao je od škorpiona, koji ga i danas po nebu prati i vreba. Hvalisavac, ljepotan, lakomisleni nasilnik u nasilnom svijetu Antike, Orion je arhetipski lovac.

Ali otkud onda kosci u stihu Monike Herceg? Otud što su naši narodni zvjezdoznanci, koji ne imahu pojma o Orionu, u rečenom rasporedu zvijezda vidjeli kosce. Ima smisla u zimskome noćnom nebu vidjeti ljetnu sliku. Nebo je zrcalni negativ zemaljskoga svijeta i vremena. Monika je u svom stihu spojila Oriona s koscima, a sve njih skupa s onim bogom u kojega vjeruju žene dok uz ognjište pletu čarape.

Mnoštvo se toga dogodi, općenito se mnoštvo toga događa u ovim pjesmama i ovoj knjizi, ali svo je to mnoštvo u vrlo jednostavnim konstrukcijama od riječi i slika, toliko jednostavnim da se čitatelj začudi. I to je čuđenje najčešći njegov refleks. Pisanje i pjevanje, te pripovijedanje kroz pjevanje, Monike Herceg predstavlja jedinstven spoj zrelosti i naivnosti, konačne dovršenosti i posve djetinjeg doživljaja sebe i svijeta. Ne znam otkud to.

Ta naivnost, smiješak djeteta, knjigu čini vedro mračnom. Smrt je tu najčešća riječ i motiv. Ali bez imalo tjeskobe. Tu nasmiješenost i vedrinu smrti nisam često znao sresti, a baš bih rekao da mi je bila potrebna. I onda mnogo toga u ovoj knjizi - kao, uostalom, u svim knjigama koje su mi doista važne tako da ushit ne sakrivam - doživim kao nešto svoje, a lica i stvari iz nje kao svojtu. Tako i:

u našoj kući
gdje god ona bila
žive ljudi koji su umrli

Kada ima svoj razlog, kada je pisana iz moranja a ne iz htijenja ili kada, u najdramatičnijim slučajevima zaista predstavlja transformaciju žive kosti i mesa u tekst, poezija biva otporna na sve mode vremena, te ju se prestaje ticati i vlastita demodiranost. I najednom opet ništa nije važnije od knjige - ove, koju se, na žalost, nigdje ne može kupiti, jer je otisnuta u samo tristo kopija - jer nema vjerodostojnijeg tumača našega prostora i vremena od one koja je knjigu napisala. Bez književnosti slijepci smo u mraku. Književnost mrak čini vidljivim.

Evo pjesme Bijeg, cijele, onakve kakva jest, pa vidite kako ćete s njom:

počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši
djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših kreveta
rekao je da čuje korake oko kuće
i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu

nedugo zatim je prvi put
razgovarao s mrtvima
i pobjegao preskočivši
visoku ogradu našeg dvorišta
tako su svjedočili susjedi
nakon četiri dana našli smo ga
na drugom kraju grada
skrivenog u jarku

rekao je da bježi i ne smije se vratiti
netko siječe ljudima glave
i sadi ih u šumi
da uzgoji vojsku