Vatikanski čovjek u Zagrebu i naš čovjek u Vatikanu

Imenovanje u “Nadzorni odbor” tako značajne institucije kao što je Vatikanska banka jedan je od vrhunaca u karijeri zagrebačkog nadbiskupa, 65-godišnjeg kardinala Josipa Bozanića.

Bozanićeva će karijera, nesumnjivo, proteći u puno više kontroverznih tonova nego što ih je taj krčki svećenik ikada planirao izazvati. Bozanićeva kontroverznost nije, međutim, posljedica njegovih radikalnih stavova ili ekscesnog ponašanja, nego dvostruke uloge u kojoj se našao otkako je davne 1997. godine naslijedio dr. Franju Kuharića, dugogodišnjeg nadbiskupa i omiljenog pučkog svećenika kojeg su poštovali i njegovi tvrdi politički protivnici, dok su ga građani i vjernici prilično iskreno voljeli.

Bozanićeva je kontroverznost posljedica njegova dvostrukog statusa: s jedne strane, Josipa Bozanića je zagrebački i hrvatski kler uvijek bio doživljavao kao vatikanskog čovjeka (da ne budemo zlobni i ne kažemo agenta). S druge strane, Bozanić se morao prilagoditi okolnostima crkvenog političkog života u Republici Hrvatskoj.

Jedan, danas vrlo star i svojedobno vrlo utjecajan svećenik, s kojim sam se desetljećima privatno družio, ovako mi je opisivao odnos zagrebačkog Kaptola prema dr. Bozaniću: “Oni njemu ništa ne vjeruju. Novi nadbiskup ovdje nema nikakvih pravih saveznika, a najgore je od svega što ih nije ni potražio. Mnogi klerici doživljavaju ga kao strano tijelo na Kaptolu. Oni misle da je netko iz Zagrebačke nadbiskupije trebao postati zagrebačkim nadbiskupom.”

Kaptol je, dakle, bio dočekao i godinama tretirao Bozanića kao vatikanskog čovjeka, koji nije usidren u zagrebačkoj crkvenoj hijerarhiji.

Bozanićeva lojalnost Vatikanu obnovljena je u relativno nedavnom slučaju zemljišta Dajla u Istri, kada je zagrebački nadbiskup, autoritetom najsnažniji svećenik u Hrvatskoj, stao na stranu Vatikana, a protiv volje istarskih hrvatskih svećenika, koji su smatrali da Dajla ne smije pripasti Talijanima.

U Bozanićevoj prvoj važnoj političkoj izjavi, onoj o “grijehu struktura” u Hrvatskoj, koja datira s kraja devedesetih, mnogi su hrvatski nacionalisti, kao i ondašnji oporbenjaci Tuđmanovu režimu, bili prepoznali žestoku kritiku aktualne vlasti, koja je, eto, opet, dolazila iz Vatikana, preko “agenta” Svete Stolice na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. Budući da je ondašnji papa Ivan Pavao II, uz svoju nespornu sklonost Hrvatskoj, javno kritizirao nacionalističke prakse Tuđmanova sustava, spekulacije da je “grijeh struktura” došao iz Vatikana nisu bile posve neosnovane.

Naposljetku, čim se, nekoliko tjedana poslije Tuđmanove smrti, trećesiječanjska, lijevo-liberalna koalicija uselila u Banske dvore, Josip Bozanić primio je Račanova potpredsjednika Gorana Granića, s kojim se u razgovoru zadržao, svjedoče ondašnje novine, puna tri sata!

Ništa nije stajalo na putu uzorne kohabitacije vatikanskog nadbiskupa i “crvene” ili, barem, crveno-žute vlasti, osim nekih drugih, politički drukčije orijentiranih hrvatskih biskupa, koji su samo godinu dana poslije idiličnog sastanka zagrebačkog nadbiskupa i SDP-HSLS-ova vicepremijera izašli na splitsku Rivu i pred stotinjak tisuća ljudi pledirali za fizičko rušenje Račanove vlasti. “Oj Ivice i Stipane, izjest će vas crne vrane”, pjevali su prosvjednici na Rivi, uz blagoslov splitskog nadbiskupa Barišića.

Josip Bozanić već je onda morao razumjeti, koliko se god nije najbolje snalazio u unutarnjim hrvatskim političkim prilikama, da se nalazi na krivoj strani domaćeg kleričkog političkog i ideološkog klatna.

Pa je mora početi popuštati.

Danas, trinaest godina poslije splitske Rive, kardinal Bozanić (ovaj je krčki biskup proglašen kardinalom 2003. godine), postao je jednim od korifeja crkvenog “protucrvenog” pokreta.

Glas Koncila, čiji je Bozanić faktički izdavač, još se prije dvije i pol godine vlastitom izjavom stavio na čelo hrvatske desne opozicije.

Pojedini hrvatski biskupi, poput Vlade Košića, vjerojatno bi zbog radikalnih stavova ostali marginalizirani u HDZ-u, pa bi morali potražiti političku budućnost kod Ruže Tomašić.

A pokret U ime obitelji prerastao je u stvarno najmasovniju ultrakonzervativnu opoziciju u Hrvatskoj, što se sve dogodilo pod izravnim patronatom Katoličke crkve.

Bozanić se svemu tome nije suprotstavio ni jednom riječju: dapače, ovih je dana stao u obranu biskupa Košića, kojem se prigovaralo zbog apologetskog odnosa prema donedavnom haaškom zatvoreniku Dariju Kordiću.

Čini se da Josip Bozanić nije imao puno izbora.

Ako je želio ostati vatikanski čovjek, on je morao braniti vatikanska načela vanjske politike, ali i vatikanske stavove u imovinskim sporovima poput Dajle.

Ako je, pak, želio zadržati status među hrvatskim svećenicima, Bozanić je morao tolerirati pa i podržavati novu politikantsko nacionalističku eksploziju koja se Crkvi hrvatskog jezika dogodila, nažalost, unatrag zadnjih nekoliko godina.

U suprotnom, Josip Bozanić ne bi mogao opstati u okruženju koje ga baš nikada nije osobito voljelo.

Tajna Bozanićeva aktualnog hijerarhijskog uspjeha krije se u održavanju dvostruke lojalnosti: prema Vatikanu, ali i prema lokalnom kleru.

Svetoj je Stolici, valja pretpostaviti, u interesu da hrvatskom Katoličkom crkvom “predsjeda” kardinal koji nije politički radikalan, u kojeg Vatikan može imati puno povjerenje, a koji je ipak kadar istolerirati aktualni politički radikalizam u hrvatskim biskupijama.

No, Bozanićev je uspjeh vrlo relativne naravi.

Prvo, sami vjernici u zagrebačkom nadbiskupu ne prepoznaju ni dio autoriteta njegova predšasnika dr. Franje Kuharića.

Drugo, trenutna je politička uloga Katoličke crkve u Hrvatskoj više nego destruktivna.

I treće, dr. Bozanić nije, u onom najširem, civilizacijskom i duhovnom smislu, učinio dovoljno da bi modernizirao Crkvu u Hrvata. Ona je, u mnogočemu, značajno zaostalija nego 1989. godine.