Hajde, za promjenu, da jednu europsku Dinamovu pljusku ne analiziramo u krležijanskom kanonu - cijeli taj grozni fatum koji desetljećima ne da naprijed našem sirotom klubu i on će zauvijek ostati zarobljen na nekom provincijskom, blatnom Uefinom kolodvoru, gdje ga mrcvare pokvareni suci, nesposobni treneri i igrački mediokriteti, šmrc, šmrc, jao i upomoć - pa da pokušamo osvijetliti fenomen iz vedrijeg kuta.
Dakle, za potrebe ovog eksperimenta uzmite dvije Dinamove utakmice u Ligi prvaka, posljednju lanjsku s imenjakom iz Kijeva i najsvježiju ljetnu s bečkom Austrijom. Jeste? Dobro, a sada se žarom enigmatičara početnika bacite na uočavanje razlika među njima. Ova je odigrana na travnjaku, kazat će razborit netko, a ona s Ukrajincima 4. prosinca na snježnom poligonu. Meč s Austrijom u pretkolu Lige prvaka, otkrit će bistro oko drugog natjecatelja, gledalo je 24.944 gledatelja, a onaj s Kijevljanima na oproštaju od Europe privukao je samo 3663 navijača. U uvertiri lanjskog dvoboja, umiješat će se zajedljivi treći sudionik kviza, nisu uočeni crkveni dostojanstvenici, a pred Austriju je na maksimirskom travnjaku u društvu Zdravka Mamića pozirao zagrebački paroh Srpske pravoslavne crkve Milenko Popović. Došao je javno pohvaliti izvršnog predsjednka, a zli jezici dodaju i izmiriti neke stare dugove...
Ali ne širimo sliku u metafizičke visine nego se usredotočimo na bitno. U prosincu je Dinamo protiv ukrajinskog imenjaka igrao u sastavu: Kelava, Vrsaljko, Vida, Šimunić, Ibanez, Brozović, Kovačić, Sammir, Čop, Bequiraj. U srijedu je istrčala momčad: Zelenika, Pinto, Addy, Šimunić, Pivarić, Ademi, Soudani, Pamić, Husejinović, Čop, Fernandes. Drugim riječima, samo su Josip Šimunić i Duje Čop preživjeli čistku i zadržali mjesta u sastavu. Toliko o procesu komponiranja momčadi, o nužnosti da ona s vremenom dobije fizionomiju i postane punoljetna, pa usvoji određene automatizme u igri “koje naši iskusniji protivnici već posjeduju” i sličnoj boraniji koja nam se redovito servira u ovakvim prilikama.
Kruno Jurčić u mnogočemu je “zagonetni dječak” našeg nogometa. Uefini istražitelji još nisu zaključili istragu oko slučaja onog željeznog zagrljaja kojim je zamalo poslao Mourinha u vječna lovišta. Neki ga sažalijevaju kao žrtvu stockholmskog sindroma, jer se svaki put vraća svojem zlostavljaču. Njegove taktičke zamisli moguće je pratiti jedino uz pomoć logaritamskih tablica.
Varate se, međutim, ako Jurčića držite krivcem za posrtanje protiv Austrije. On je ovdje bio samo čuvar divljeg buvljaka, v. d. predradnika u import-export poduzeću za neobuzdanu nogometnu trgovinu. Ukratko, trener je ovdje najmanje zlo i tako već godinama...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....