KOMENTAR JUTARNJEG LISTA

Ustavni sud neodgovorno je prekoračio svoje ovlasti i ugrozio prava naše djece

 Tomislav Krišto / CROPIX

Ovih dana, Rješenjem Ustavnog suda obustavljeno je izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi toga zakona do konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj ustavnosti i naređena primjena starog Obiteljskog zakona iz 2003. do konačne odluke o ustavnosti. Smatram da se navedenim Rješenjem u ovom trenutku unosi ozbiljna pravna nesigurnost u zaštiti prava djece. Obustavom izvršenja svih pojedinačnih akata i radnji na temelju Obiteljskog zakona iz 2014. (tzv. novog), Ustavni sud je ustvari uveo suspenziju primjene cijelog novog zakona, a ne samo izvršenja određenih pojedinačnih akata i radnji kako to jedino dopušta čl. 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Time je, bez ocjene ustavnosti zakona, ostvaren, pravno i praktično, učinak potpunog ukidanja zakona iz 2014. čime je nastala pravno nemoguća situacija, naime, da se ne primjenjuje zakon koji je na snazi!!! Obiteljski zakon iz 2014. je zakon koji se nalazi u proceduri ocjene ustavnosti, prema tome, do konačne odluke o njegovoj ustavnosti on je na snazi! S druge strane, za sve vrijeme obustave primjene zakona koji je na snazi, Ustavni sud rješenjem određuje primjenu zakona iz 2003. (tzv. starog) koji nije na snazi, pozivajući se na odredbu čl. 31. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Mišljenja sam da je Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti i stavio se u ulogu zakonodavca budući da ni najširom interpretacijom navedene odredbe iz čl. 31. st. 5. nije moguće pod “određivanjem načina provedbe svoje odluke, odnosno rješenja” obuhvatiti ovlast određivanja zakona koji se ima primijeniti na određeno područje. Potpunom suspenzijom primjene novog Obiteljskog zakona, za koju ponovljeno ističem da pravno nije moguća i dopuštena za zakon u postupku ocjene ustavnosti (zakon na snazi, a ne primjenjuje se!), Ustavni sud se našao pred pravnom prazninom koju nije bio ovlašten svojim rješenjem popunjavati određivanjem zakona koji će se primjenjivati, niti svojim rješenjem osnažiti zakon koji u tom trenutku nije bio na snazi.

Zbog svega navedenog ovakvo Rješenje Ustavnog suda jest ustavnopravni presedan, po našoj ocjeni presedan s ozbiljnim posljedicama.

U neshvatljivo šturom obrazloženju (na svega tri stranice 335-338) odluka o obustavi primjene Obiteljskog zakona iz 2014. (ostalih 335 stranica su tehnički “skupljeni” prijedlozi predlagatelja, razna očitovanja, mišljenja i sl.) i određenja zakona koje se ima primjenjivati do okončanja postupka, navode se “mnogobrojnost i složenost prigovora”, sumnja u postojanje “strukturalnih nedostataka” koja može dovesti, ako se pokaže opravdanom, do “disfunkcionalnosti” zakona, a ova opet do njegove neustavnosti. Međutim, prema odredbi čl. 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ključni kriteriji za privremenu obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji su da njihovim izvršenjem mogu nastati “teške i nepopravljive posljedice”. U obrazloženju o posljedicama se govori vrlo uopćeno, bez konkretnog navođenja i opisivanja teških i nepopravljivih posljedica. Ničim nije učinjeno niti vjerojatnom mogućnost nastupanja teških i nepopravljivih posljedica, a sve i kad bi i bilo učinjeno to bi bilo dostatno samo za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji, ali ne i obustavu primjene cijelog zakona.

Uvođenjem “mnogobrojnosti i složenosti prigovora” kao kriterija obustave izvršenja pojedinačnih akata i radnji protivno čl. 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, nije li si Ustavni sud time osigurao mogućnost da spriječi primjenu svakog zakona za kojega ocijeni da su prigovori od strane predlagatelja brojni i složeni? Nema sumnje da je to za ubuduće poruka predlagateljima koji bi mogli imati interesa da se stopira primjena bilo kojeg zakona.

Obrazloženje naredbe o primjeni Obiteljskog zakona iz 2003. je potpuno izostalo. Mišljenja sam da je Ustavni sud morao uzeti u obzir da taj zakon nije usklađen s međunarodnim ugovorima koji obvezuju RH, npr. s Konvencijom o ostvarivanju dječjih prava, ili s Konvencijom o zaštiti osoba s invaliditetom.

Također, Ustavni sud je morao znati za odluke Europskog suda za ljudska prava u kojima se Republiku Hrvatsku upućuje na nužnost izmjene Obiteljskog zakona iz 2003., na poteškoće u primjeni, odnosno, riječima Ustavnog suda, njegovu disfunkcionalnost. To se posebice vidi u presudama suda u području zaštite osoba potpuno lišenih poslovne sposobnosti.

Svojim Rješenjem Ustavni sud je brzopleto, neobjašnjivo neodgovorno, prekoračujući ovlasti koje po Ustavu i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu ima, uzrokovao pravni kaos u području zaštite djece. Kao da je time Ustavni sud poručio možemo što i kako hoćemo, a nitko nam ne može ništa.

S terena stižu upiti što je s privremenim uzdržavanjem koje se od 1. rujna određuje prema posebnom zakonu koji se “naslanja” na novi Obiteljski zakon? Što je s upisom odluka o razvodu, posvojenju? Što je s ovrhom odluka? Što s povjerenjem djece u tek imenovane posebne skrbnike?

Kao Pravobraniteljica imam dužnost i ovlasti brinuti o pravima djece. Kao doktorica znanosti i znanstvenica na polju obiteljskog prava osjećam profesionalnu odgovornost reagirati. U ime interesa djece i osoba lišenih poslovne sposobnosti to ću s jednakim marom činiti i dalje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:56