TTIP - najvažniji sporazum o kojem ne znamo ništa

Svi sve znaju o njemu i nitko ništa ne zna. Rijetki su ga vidjeli i dodirnuli, tko ga je pisao ne zna se, tko će ga usvojiti - svi. Nije zagonetka niti šala.

Mimo svih važnih i ozbiljnih dnevnih tema, uz rubove javnog života, kroz margine, na granici procedure i bizarnosti provlače se završni pregovori o transatlantskom sporazumu o slobodnoj trgovini koji će biti ratificiran u svim zemljama članicama, a da građane svih tih EU zemalja pritom nitko ništa neće pitati.

I ne, ne radi se samo o ekonomiji, slobodnoj trgovini i tržištu rada, da ne bi bilo zabune i da ne bismo nasjeli na prve mamce koje će baciti globaliziranim kapitalizmom zadojeni branitelji ovakvog sporazuma, već se tiče baš svih sfera društva - od toga kakvu ćemo hranu jesti i kojim se lijekovima liječiti pa do toga da će malim i srednjim poduzetnicima u ovakvom aranžmanu vjerojatno brzo odzvoniti. Primjena sporazuma odražavat će se na svakodnevni život svih stanovnika Unije i SAD-a. Primjer koji protivnici sporazuma rado izvlače je kvaliteta hrane - jer u SAD-u genetski modificirana hrana nije problematična, a u Europi jest, kao i prekooceansko korištenje nekih kemikalija, antibiotika i dodataka u mesnoj industriji koji su na starom kontinentu zabranjeni. Ako sporazum prođe - a s ovakvom procedurom nema razloga da ne prođe - jedino ćemo moći provoditi puno više vremena u trgovinama i čitati deklaracije o porijeklu robe - ako će i one uopće biti transparentne - pa onda odabirati manje zlo. Nadalje, velika američka poljoprivreda vjerojatno će progutati europsku, radnička prava u Europi bit će zbrisana pred manjkom istih tih prava u Americi...

Paradoksalno, ali na sporazumu je više inzistirala Europa negoli Amerika. Europa je jače osjetila krizu i shvatila da joj SAD izmiču u transpacifičko partnerstvo i okreću se Kini i Dalekom istoku više negoli Europi. Zanemareni stari saveznik sada je spreman pristati i na netransparentan proces i ići na svoju štetu, samo da vrati Ameriku na ovaj “naš”, Atlantski ocean, da se slobodnotrgovinski prostre pred njom ne bi li dio kolača stigao i do europskih obala.

Istovremeno, pobornici sporazuma najavljuju da bi prosječno europsko kućanstvo moglo osjetiti barem 500 eura plusa zbog ovakvog transatlantskog dogovora. Priča se kako će sporazum dignuti trgovinsku razmjenu do vrtoglavih 750 milijardi eura godišnje. Ali, kako tome vjerovati i tko to može uopće tvrditi kad sporazum nismo vidjeli i ne znamo ništa o tome što se u njemu nalazi?

Nevjerojatna je lakoća pristajanja na takvu vrstu zapravo iracionalne zabrane. No, pred njom su pali svi, od dobro plaćenih eurozastupnika koji su najbliže izvoru pa do nacionalnih lidera koji nisu zasad javno preispitali nijedan paragraf misterioznog sporazuma, a rijetki su o njemu uopće javno govorili. Sve do pojave nekog zviždača - poput Edwarda Snowdena ili sličnih - koji će onda otkriti detalje sporazuma pa spašavati živu glavu u, na primjer, Moskvi, što je kontradikcija sama za sebe... Nedavno su se po domaćim medijima europarlamentarci Biljana Borzan (SDP) i Davor Škrlec (OraH) pohvalili kako su jedini Hrvati koji su vidjeli dijelove transatlantskog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Usporedili su to dvosatno prelistavanje dokumenata sa situacijom na ispitu (Škrlec) ili scenom špijunskog filma (Borzan) te ushićeno prepričali novinarima kako su, cijelo vrijeme dok su u tajnoj sobi u kojoj se nalazi primjerak toga 2000 stranica dugačkog dokumenta, pored njih sjedili sigurnosni službenici, da su imali dva sata vremena na raspolaganju za listanje te da su bilješke mogli voditi na posebnom listu papira na kojemu je otisnuto ime zastupnika. Pregovarači i tvorci sporazuma boje se da nešto ne iscuri u javnost pa su poduzete sve mjere opreza da se to ne bi dogodilo. Pritom, naravno da dva sata vremena nisu dovoljna da bi se i letimično pregledao toliki dokument. Biljana Borzan kaže da nema mjesta paranoji i strahovima, ali uspjela je pročitati, prema vlastitom priznanju, stotinjak stranica. Ostalih tisuću devet stotina ostalo je netaknuto.

Ako je već tako štićen, sigurno ni sporazum nije koncipiran tako da se već na desetoj stranici nalaze sve njegove kontroverze. Potrebno ga je detaljno čitati i analizirati, ne nervozno prelistavati u ubrzanom postupku pred sigurnosnim službenikom ozbiljna lica koji pritom broji vrijeme.

Što je to u tom sporazumu da je zaštićen kao da se radi o šiframa za pokretanje nuklearnog arsenala? Zbog svega ovoga pobunili su se europski zeleni, radikalno lijevi, organiziraju se prosvjedi i potpisuju peticije. Ali, uzalud. Sporazum će biti usvojen jer je Europa ucijenjena vlastitom ekonomskom krizom, a političke elite uplašene sve jačim gunđanjem svojih birača o tome da ne žive jednako dobro kao što su nekada živjeli.

Vrijednosti o kojoj govori Europska unija, koja će biti, uz Sjedinjene Države, glavni protagonist ovog sporazuma, uvijek se vrte oko demokracije, demokratske kontrole, transparentnosti.

Međutim, otkada se počelo o ovom sporazumu pregovarati, na ljeto 2013. godine, malo se o njemu zna, a rijetki se usude i pitati; nedavno su u Bruxellesu ipak odlučili staviti neke dijelove sporazuma online, ali to nije dovoljno kada o temeljnom dokumentu koji će regulirati najveću svjetsku trgovinu, trenutno vrijednu oko 500 milijardi eura, nitko neće glasati, javna debata svest će se na sporadične prosvjede onih koji ionako vječno prosvjeduju i pristajanje mainstream političara da ih se gura u dobro zaštićene sobice u kojima će im netko gurnuti u ruke mega dokument i staviti pješčani sat na stol!

Pritom, za vrijeme konzultacija oko teksta sporazuma nitko nije pozvao ni radničke organizacije ni potrošačke udruge da kažu koju riječ, dok su na pijedestal stavljene korporacije koje će u svom najekstremnijem pravu koje predviđa sporazum čak imati mogućnost osporavati i tužiti vlade!

To bi moglo dovesti do stvaranja paralelnog zakonskog sustava pod kontrolom korporacija, a takav agresivan potez imat će za posljedicu i trajnu mogućnost stalnog obeštećenja korporacija za njihove potencijalne gubitke u svakom trenutku kada nacionalne vlasti donesu neku odluku štetnu za korporativni interes. U tom ekstremnom slučaju nacionalne vlade postaju samo pijuni. Ako su na ovakav sporazum tako šutke pristali, bolje ni ne zaslužuju.