Tko i zašto napada državno obrazovanje

Gospodin Branko Štefanović, osnivač VERN-a, u tri je navrata u proteklih mjesec dana u Jutarnjem listu izložio što treba učiniti s privatnim i javnim (po njemu “državnim”) visokim obrazovanjem e da bi se poštovao Ustav, pravičnost i interesi poreznih obveznika, inzistirajući pri tome na činjenicama i vjerodostojnim pokazateljima, a ne na “vjerovanjima” kojima je, kako kaže, sklon njegov polemički sugovornik, profesor Neven Budak. Prvo u 3. poglavlju (Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda) Ustava RH, u čl. 48 se kaže: “Vlasništvo obvezuje te Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru”, da bi se u čl. 51 dometnulo: “Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima”. Što je s ustavnom postavkom “ravnopravne tržišne utakmice” na kojoj g. Štefanović temelji cijeli model vauchera koji bi doveo u ravnopravan položaj privatna i “državna” učilišta? Nalazimo je u čl. 49 (Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske) i nigdje drugdje. Posebno je nema u čl. 65 u kojem se govori o obrazovanju (Obrazovanje je u Republici Hrvatskoj svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima) niti u nizu drugih članaka koji se bave prirodnim i kulturnim bogatstvom, socijalnom skrbi, zdravstvenom zaštitom, odgojem djece, brigom o nemoćnima, znanošću, kulturom, sportom, zaštitom okoliša itd. I dobro je da je tako, jer je riječ o javnim dobrima, temeljnom interesu naroda, društvenim vrijednostima koje nisu, ili barem nisu samo, “na tržištu”.

U tom svjetlu odgovor g. Štefanovića na njegovo “pitanje svih pitanja”, naime čiji je novac koji država po članku 51 Ustava prikuplja, izravna je negacija elementarnog koncepta javnog dobra na kojem se naš Ustav temelji, u punom razmimoilaženju s razumijevanjem poreza kao općeg izvora prihoda države u svrhu podmirenja državnih i javnih potreba, bez izravne protučinidbe i neposredne protuusluge. Jasno je da se od državnih tijela očekuje odgovorno trošenje javnog novca, jednako je jasno da ta očekivanja nisu uvijek ispunjena.

Međutim, kada se tvrdi da država tim novcem “autistički protežira vlastiti sektor”, ne želi se znati, tj. želi se ne znati, što je država, što je javni sektor, što su javna visoka učilišta. Poručuje se kako je, izuzmemo li enklave kao VERN, sve drugo država koja otima novac poreznih obveznika i rasipa ga sama na sebe. Uočimo, nije se još stiglo do lokalnih unutarhrvatskih tema, “naših i njihovih”, dobrih i zlih, klanova, pogodovanja, korumpiranih sveučilišnih profesora i tako dalje i tome slično. Ova je tvrdnja općenita, sustavna, njome bi se adekvatno trebalo obogatiti studentsko znanje ekonomije posvuda, uključujući i ono na VERN-u.

Kakva bi pak bila realizacija Štefanovićeva creda “vrati mi, državo, moj novac”, kako bi država trebala vratiti novac studentima? Naravno, kroz vauchere koje uz g. Balkovića i g. Štefanovića zagovara u nedavnom tekstu u Lideru i g. Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa. Koliko bi jedan godišnji vaucher iznosio? Prateći razne novije medijske istupe, to bi, čini se, trebalo biti oko 15.000 kuna, s time da bi, po Njavri, država još trebala “održavati ‘hladni pogon’” i kroz programske ugovore “davati potporu programima koji ulaze u nacionalne prioritete”. S druge strane, privatne bi škole, za razliku od “državnih”, zadržale slobodu uzimati od studenata koliko im treba i upisivati studenata koliko žele i kako žele, sve u skladu sa slobodom poduzetništva.

Koliko bi sve to zajedno godišnje iznosilo prosječno po studentu? Po g. Štefanoviću privatne škole skromno žive od studentskih uplata od samo 26.000 do 36.000 kn. Država pak samo za “državne” ekonomske fakultete, i samo za troškove održavanja nastave, od poreznih obveznika naplati po studentu cca 40.000 kn, da ne govorimo o drugim, puno skupljim “državnim” fakultetima i drugim ulaganjima koje ti fakulteti nemilice troše, uz ostalo u gramzljivo “bildanje plaća”, čime g. Štefanović u oba svoja teksta postiže puno suglasje s aktualnim resornim ministrom. G. Balković pak podsjeća kako je s oko 7200 eura po studentu Hrvatska dapače treća po visini ulaganja u “državno” visoko obrazovanje u Europi! Pa gdje je taj silni novac, po neznano koji put pitaju potpisnici, prorektorica za poslovanje i rektor najvećeg hrvatskog sveučilišta, znajući da im, kad se uzmu u obzir i troškovi istraživačkog rada, cjelokupni godišnji proračun nije veći od cca 20.000 kn po studentu. Jednostavno, nema ga, tj. ima ga samo u podacima koje je administracija ministra Fuchsa fabricirala, a ona ministra Jovanovića čvrsto prigrlila, ne demantirajući ih, unatoč nizu upozorenja, evo već treću godinu.

Svi to, naravno, znamo, svi znamo i da bi Njavrinim i Štefanovićevim modelom došlo do daljnjeg slabljenja hrvatskog visokog obrazovanja kao javnog dobra, uz dodatno pogodovanje privatnim visokim učilištima. Ta se priča već toliko izlizala da smo i sami sebi dosadni uporno upozoravajući na njenu apsurdnost. Čini se da je spomenuta gospoda pak ponavljaju samo zato da bi potvrdili staro pravilo: popustit će onaj kome prvo dosadi ili ga se prvog eliminira. Ipak bismo na kraju spomenutu gospodu podsjetili da se ne obraćaju samo onima koji kao i oni vide budućnost hrvatskog visokog obrazovanja u komercijalizaciji po formuli: ugrabimo po studentu pet-šest tisuća eura, što izravno što, preko države, pa ćemo dalje lako…, već i onima koji nemaju namjeru gutati Štefanovićeve invektive koji ne zavređuju niti osvrt, i koji će uvijek naći način odgovoriti i njemu i njegovim istomišljenicima, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što znaju da ovom narodu trebaju i inženjeri, liječnici, učitelji, znanstvenici, umjetnici…, a ne samo sličice nasmiješenih budućih menadžera, komunikatora itd., za čije bi školovanje porezne obveznike i ubuduće trebalo, ovako ili onako, opteretiti barem dva puta većim izdvajanjima i koji su strahovito potrebni tržištu samo zato jer su se privatnom poduzetnošću tržišno školovali.