Tajna ovisnost Hrvata

Lijekovi za smirenje, spavanje ili trenutno olakšavanje stresa i tegoba u nas se danas reklamiraju u udarnim tv-terminima. Anonimni glasovi s reklamnih spotova ispituju nas "pucamo li po šavovima", treba li nam neko sredstvo "za lakši san" i mogu li nam pilulama pomoći da se "lakše koncentriramo, učimo ili ostanemo budne svijesti".



Linija manjeg otpora



Lijekovi što nam ih nude psihofarmakološke industrije, slažu se stručnjaci, linija je manjeg otpora. Ta, svatko od nas bar se jednom zatekao u situaciji da "pukne po šavovima" ili da odustane od zadaća koje su se pred njim našle, a kojima se - iz nekog razloga - ne smatra doraslim. Posezanje u kućnu apoteku, gutanje sredstava za smirenje, kratkotrajno pomaže. Dugoročno, međutim, vodi u još teže probleme - prikrivene ovisnosti.





316,469.170kuna potrošeno je na psihofarmake u Hrvatskoj 2004. 



8,000.000

pakiranja benzodiazepina prodano je u Hrvatskoj 2004.



79,479.250kuna potrošeno je 2004. na 10 najčešće propisivanih benzodiazepina u Hrvatskoj



25,964.482kune potrošeno je na oksazepame (Praxiten)



17,653.143kune potrošeno je na diazepame (Normabel, Apaurin, Valium)



17,066.830kuna potrošeno je na alprazolame (Helex, Xanax)



6,658.512

kune potrošeno je 2004. na lijekove za liječenje ovisnosti o drogama: metadon (Heptanon) i buprenorfin (Subutex)

TROŠKOVI OVISNOSTI

10,299.987 pakiranja psihofarmaka prodano je u Hrvatskoj 2004.

Prije nešto više od dva mjeseca (u svibnju) bivšu misicu Aleksandru Grdić policajci su priveli jer su u njezinoj toaletnoj torbici pronašli nekoliko praxitena - oksazepama, derivata benzodizepamina - za koje nije imala liječnički recept. Pozadina slučaja bila je jasna: policija ju je odlučila "pritisnuti" jer je kod njezina dečka pronađen kokain, pa su očekivali da i ona "propjeva". Nije. Tvrdila je da te lijekove kozumira zbog stresa uzrokovanog manekenskim poslom. I tome nitko nije mogao protusloviti.



Kućna ljekarna




Početkom svibnja ove godine jednu su 83-godišnju staricu iz Siska optužili za zloporabu opojnih droga te joj priprijetili kaznom zatvora i to zato što je kod njezine - punoljetne! - unuke pronađeno nekoliko tabli helexa (također benzodiazepina koji se, bez recepta, smatra opojnom drogom) a što ih je ona krišom otimala baki, dijelila prijateljicama u obližnjem parku i zalijevala pivom i vinom.



Prije dva, tri tjedna zagrebačka je policija, pak, uhvatila neke klince koji su uza se imali dva jointa i po tablu normabela - također lijeka iz skupine benzodiazepina koji se, teoretski, može kupiti samo na recept.



Klinci su policajcima priznali da su normabele "maznuli od staraca" i otvoreno im rekli da "ne kuže u čemu je problem s normabelima". Nije to bio puki izgovor maloljetnih delinkvenata, nego upozoravanje na stvarnost. Ta, gotovo da i nema "kućne apoteke" bez barem neke pilulice za spavanje ili smirenje.



Tako je i ona mlada Siščanka uzimala bakine helexe i zalijevala ih alkoholom, no sud je okrivio ženu koja je u dobi (83) kada bi svi oko nje trebali biti sretni što se uopće sjeti da treba popiti te pilule, a ne je optuživati zato što im nije znala točan broj. Suvremeni način života naučio nas je (nažalost pogrešno) da lijekovi mogu biti supstitut zdravom način života - psihofarmakološke pilule, uvjeravaju nas reklame i liječnici, "uspješno rješavaju probleme" koji su se sve do prije desetljeće ili dva unatrag, smatrali posve normalnim životnim osjećajima i krizama.



Mamine pilule



Čak i one, u današnjem svijetu nerijetke i uobičajene, životne situacije poput rastave roditelja, početka školovanja, mijenjanje škole u dobi do 11 godina, prvo zapošljavanje, promjena posla ili odlazak u mirovinu danas će uzrokavati - blaži ili teži - oblik mentalnog poremećaja. Ne djeluje li se pravodobno, taj se poremećaj od blagog može razviti u teži, pa čak i doživotni.



O tome svjedoči tužna (i tragična) životna priča M. Č. (28), kroz koju se mogu iščitati osnovni problemi s kojima se suočavaju i prepreke na koje nailaze osobe narušena mentalnoga zdravlja.



M. Č. oduvijek je bila hiperaktivno dijete: mala pametnica kojoj je najteže bilo mirno sjediti u školskoj klupi ili se koncentrirati na rješavanje matematičkih zadataka. Išle smo u istu osnovnu školu. Živjela je s roditeljima, bakom, mlađom sestrom i psom u prostranoj kući nedaleko od gradskog središta. Njezina obitelj, sve do prije rata, pripadala je onom - u komunizmu najzastupljenijem - srednjem građanskom sloju.



Godine 1991., taman kad je M. Č. završavala 8. razred osnovne škole, otac se prijavio u Hrvatsku vojsku. Majka je, naravno, teško podnosila njegova rizična izbivanja. U kućnoj je apoteci uvijek imala ponešto za smirenje. Pubertetsko razdoblje za M. Č. bilo je - kao uostalom i za veći dio njezine generacije - opterećeno dodatnim stresom, što zbog rata, što zbog neizvjesne sudbine njezina oca s kojim je i danas vrlo emotivno povezana. Prvu depresivnu epizodu M. je proživjela već sa 13 godina.



Nažalost, tada je uopće nije bila svjesna, niti je potražila pomoć liječnika, psihologa ili psihijatra. Naprosto je posegnula u maminu apoteku i popila prvi apaurin - sedativ iz skupine benzodiazepina, lijekova koji se izdaju samo na liječnički recept, i već nakon mjesec do dva redovitog korištenja izazivaju ovisnost.



Za manje od pola sata nakon što je progutala prvu pilulu bila je smirenija, nestalo je straha i panike, nestalo je i pritiska u prsima te je napokon uspjela, bez bola, udahnuti punim plućima.



Majka isprva nije ni znala da se kći "liječi" istim lijekovima kao i ona. Shvatila je to tek kada je vidjela da iz kutije nedostaje više lijekova no što bi trebalo i zabranila je kćeri da ih dalje uzima.



Bilo je prekasno - M. Č. je nastavila konzumirati ne samo apaurine ili normabele, nego i praxitene (oksazepam) te razne druge anksiolitike, sedative i hipnotike. Koji će popiti, ovisilo je o tome koji bi lijek uspjela kupiti u ljekarni bez recepta.



Kako je to bilo moguće?



- Jednostavno. U to vrijeme, devedesetih, bilo je normalno da svi gutaju "nešto za smirenje". Ušla bih u apoteku, pazeći da prečesto ne dolazim u istu ljekarnu ili barem u istu smjenu, rekla bih da me poslala baka, mama ili tata koji nisu stigli otići po recept, a jako im je bitno da lijek dobiju odmah. Uglavnom mi je uspijevalo, a kad bi me odbili u jednoj, otišla bih u drugu - priča M. Č. i dodaje kako je najviše uspjeha postizala u privatnim apotekama.







Istraživanje je provedeno od 16. do 18. lipnja na uzorku od 800 ispitanika
- Neko vrijeme moglo se kupovati i u Gradskim ljekarnama, osobito ako bih tražila pakiranje s minimalnom dozom. Kutiju normabela od 2 miligrama, recimo, puno je lakše dobiti nego kutiju od 5 mg - tumači i ukazuje na apsurd takve 'politike'. - Onda bih kupila najnižu dozu i popila dvostruko više pilula tako da bih na kraju došla na isto, priča M. Č.



Kao srednjoškolka kretala se u društvu kojem je, kao i većini vršnjaka, najčešća "zabava" petkom i subotom navečer bila da odu u park s bocom, dvije alkohola.



Doživotna ovisnost



- Kupili bismo par litara Coca-Cole i pomiješali je s vinom ili nečim žešćim, poput štoka ili brendija. Nekad bismo kupili i par boca votke i sok od naranče, pa bismo to miješali. Već nakon par takvih izlazaka shvatila sam da alkohol u kombinaciji s tabletama jače djeluje. Bila sam još smirenija, lakše sam zaspala, a jedini je problem bio što sam se ujutro znala probuditi bez sjećanja na to kako sam stigla kući, s kime sam, i o čemu, razgovarala, jesam li se s nekim ljubila ili svađala… - opisuje M. Č.



Godine su prolazile, maturirala je, rat je prestao i otac se vratio kući. Nije, međutim, mogao naći posao - što je također jedan od čestih simptoma društvenih poslijeratnih devijacija - a uskoro se otkrilo da ima blagi oblik posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), kao i to da je srčani bolesnik.  



U kućnoj je apoteci obitelji Č. bilo sve više psihofarmaka, a isti su se gomilali i u privatnoj kozmetičkoj torbici njihove starije kćeri M.



Kad se udala i ostala trudna, pošla je na redoviti liječnički pregled. Kad je liječniku nabrojala sve tablete koje koristi redovito ili povremeno, on se doslovno uhvatio za glavu i objasnio joj kakve posljedice može imati njezino dijete ne prekine li odmah s korištenjem tih psihofarmaka.



Tada je, prvi put u životu, otišla na specijalistički pregled kod psihijatra.



Dijagnosticirana joj je manična depresija.



Danas je samohrana majka četverogodišnjeg sina, s više od 8 godina radnog staža u državnoj službi, a na dan mora popiti četiri raličite vrste psihofarmaka - antidepresiv, hipnotik, anksiolitik i antiepileptik koji se koristi kao stabilizator raspoloženja u osoba s bipolarnim poremećajem. Ukupna dnevna doza ovisi o tome nalazi li se u maničnoj ili u depresivnoj fazi.



- Neke od ovih lijekova, rekli su mi, morat ću piti doživotno. Liječnici su mi objasnili da se moja dijagnoza mogla spriječiti pod uvjetom da sam se na vrijeme obratila specijalistima. Nisam i sad plaćam cijenu… - realna je M. Njezin je primjer idealan 'case-study' u kojem se ogledaju svi nedostaci sustava za zaštitu mentalnog zdravlja u Hrvatskoj, kao i nepostojanje strateški razrađenog programa prevencije duševnih poremećaja. Život te mlade žene, nažalost, potvrđuje tezu da se o mentalnom zdravlju nacije premalo vodi računa.



"Mentalni poremećaji najčešće se javljaju već u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi, ali se dijagnosticiraju tek puno kasnije, kad su već u uznapredovaloj fazi. Zato predstavljaju jedan od prioritetnih javnozdravstvenih problema. Broj izvršenih samoubojstava koji su pokazatelj ugroženosti mentalnog zdravlja viši je od broja poginulih u prometu, dok zbrinjavanje oboljelih od duševnih poremećaja vodi do direktnog ekonomskog opterećenja društva, a podjednako je, ako ne i veće, indirektno ekonomsko opterećenje zbog smanjene produktivnosti, bolovanja i invalidnosti oboljelih", stoji u Publikaciji "Mentalne bolesti i poremećaji u Hrvatskoj 2004." u izdanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.



Profesor dr. Miro Jakovljević slovi za najboljeg psihofarmakologa u Hrvatskoj, no njegovo je uvjerenje da su "psihofarmaci nužni jer su osnova liječenja svakog duševnog  poremećaja". Ipak, kudikamo se lakše složiti s njegovom tezom da "nije zabrinjavajući rast potrošnje psihofarmaka, nego njihova sve veća zloporaba".



Francuski etnolog Georges Deveraux u knjizi "Ogledi iz opće etnopsihijatrije" - znanstvenom ogranku koji se temelji na uvjerenju da se u društvu kao organizmu mogu prepoznati simptomi duševnih poremećaja i tako postati kolektivno prihvaćeni, kao bezopasne i patološke devijacije - tvrdi da se društvo, kad najmanje deset posto njegovih članova oboli od istog simptoma duševnog poremećaja, ono smatra ‡ bolesnim.



Lijekovi s reklame



Dr. Jakovljević, pak, relativizira Devereuxovu tvrdnju ukazujući na činjenicu da je teško odrediti koji je to simptom društvene bolesti kojeg bi pokazivalo 10 posto suvremenog društva, a da on istodobno nije u tom društvu prihvatljiv.



Doista, pušenje se tek odnedavno, jakim medijskim kampanjama, nastoji prikazati kao društveno neprihvatljivo, ali ostaju nam vrlo rasprostranjeni alkoholizam (reklame za pivo koje djeluju tako zamamno da je teško mladom čovjeku obajsniti kako pivo i nije najpoželjniji napitak) te zloporaba drugih opijata protiv kojih kampanje (osim protiv teških droga) i ne postoje.





potrošnje svih lijekova u Hrvatskoj otpada na psihofarmatike



90%



potrošnje svih psihofarmatika otpada na potrošnju benzodiazepina, koji izazivaju ovisnost već nakon 4 do 12 tjedana kontinuirane primjene



35%

 

zagrebačkih trudnica u 2005. tijekom trudnoće trošilo je diazepame (Normabel, Apaurin) i oksazepame (Praxiten)
15%

Danas gotovo nema obiteljskog stabla u kojem se baš nijedna grana nije osušila od prekomjernog opijanja, raka (koji, premda je to malo poznato, ponajviše uzrokuju psihološki poremećaji što se u većini slučajeva smatraju "trigerrima" za razvoj kancerogene bolesti), shizofrenije ili neke druge duševne bolesti, uključujući depresiju. Znanstvena statistika pokazuje da će najmanje 25 posto ljudi u životu proći kroz najmanje jednu, a ne liječi li se odmah zacijelo i više, depresivnih epizoda. Baš kao i na primjeru M. Č. koja je od 27. godine života trajno ovisna o psihofarmacima koji joj pomažu da živi.



Mentalna slika



Zabrinjavajuća je i statistika prema kojoj samoubojstva depresivaca premašuju broj poginulih u prometu.



- Psihofarmaci 21. stoljeća doista liječe neuroplastičnost mozga. Benzodiazepini moraju postati prošlost, jer je kod njih prečesta zlouporaba - govori prof. Jakovljević koji priznaje da je, iz godine u godinu, sve veći broj oboljelih od depresije koje liječnici primarne medicine i dalje liječe bezodiazepinima umjesto skupljim antidepresivima.



Prof. Jakovljević, nadalje, smatra kako su za lošu mentalnu sliku nacije, osim nezaposlenosti i loših uvjeta rada, nedovoljnog obrazovanja i neadekvatnih stambenih uvjeta, krivi i mediji koje smatra jednim od većih uzročnika društvene psihopatologije.



No, ako zapadnete u krizu i poželite razgovarati s psihijatrom, slobodan termin kod onih koji rade u ambulantama i bolnicama, a ne privatnim ordinacijama, čekat ćete najmanje mjesec i pol do dva. Do tada će vam liječnik opće prakse vrlo vjerojatno propisati benzodiazepin kako bi ublažio simptome depresije, anksioznosti, tjeskobe, nesanice ili nečeg petog, no posrijedi su lijekovi koji brzo izazivaju ovisnost, a ona se očituje smanjenjem tolerancije i potrebom za sve većim dozama. Drugim riječima, čekajući termin kod specijalista-psihijatra pacijent se može "navući" na lijek koji mu pruža instant-olakšanje, ali dugoročno i te kako šteti.



Psihofarmaci se dijele - tumači dr. Danijela Štimac, specijalist javnog zdravstva u Gradskom uredu za javno zdravstvo - na psiholeptike i psihoanaleptike ili, svakodnevnim, pojednostavljenim riječima - na sedative i antidepresive.



Psiholeptici (u koje spadaju benzodiazepini-sedativi) sediraju, odnosno smiruju i reduciraju psihičku aktivnost, a smatraju se simptomatskim lijekovima. Psihoanaleptici (antidepresivi), s druge strane, pripadaju skupini etioloških lijekova, odnosno onih koji djeluju na uzrok bolesti, a tek posljedično i na simptome.



U Hrvatskoj se, suprotno trendovima u suvremenoj zapadnjačkoj psihijatriji i medicini, i dalje najviše troše psiholeptici, osobito benzodiazepini - 90 posto!



U skandinavskim zemljama koje imaju najdulju tradiciju praćenja potrošnje lijekova, pa su i njihovi podaci dostupni za usporedbu, benzodiazepini su zastupljeni od 30 posto, u Švedskoj, do 55 posto u Finskoj.



Potrošnja antidepresiva, lijekova "nove generacije" koji zahtijevaju dugotrajnije liječenje, ali imaju blaže nuspojave i ne izazivaju ovisnost, sve je veća u svijetu, pa tako i kod nas, no još se manje troše nego u zemljama Zapada. Razlog nije samo u cijeni - moderni antidepresivi, od kojih su najpoznatiji Prozac i Zoloft, višestruko su skuplji od jeftinih benzodiazepina - nego i u slabim dijagnostičkim kriterijima u prepoznavanju mentalnih poremećaja, prije svega depresije, koji se kod nas očito nedovoljno primjenjuju u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.



Kod nas se depresija, nažalost, najčešće liječi benzodiazepinom, umjesto - samo im ime kaže - suvremenim antidepresivima.



I dok u europskim zemljama postoje telefoni i institucije za psihološku pomoć građanima u kriznim situacijama, u nas je navika da se svaki problem i svaka životna kriza pobjeđuje apaurinom ili praxitenom koje ponajviše žene drže u svojim torbicama.



Pri tome valja znati da to nisu lijekovi za liječenje depresije niti kroničnih psihoza. Klinički gledano, oni se propisuju za kratkotrajno suzbijanje anksioznosti i sličnih simptoma te nesanice, no liječniku bi trebao biti cilj otkrivanje uzroka pacijentovih tegoba u vremenu dok uzima benzodiazepin i prema tome propisivanje adekvatnije terapije.



Sredovječni tabletomani




Dr. Slavko Sakoman, najveći stručnjak za ovisnost, tvrdi da je ona o tabletama za smirenje, benzodiazepinima, najveća pošast, i to generacije srednje dobi, osobito među ženama. No, dodaje i da se ta ovisnost u praksi vrlo rijetko otkriva jer su lijekovi jeftini, lako dostupni i ovisnici o njima gotovo nikad ne dođu u stanje apstinencijske krize.



Usporedi li se koliko vremena protekne od stvaranja ovisnosti o nekom sredstvu do dolaska na liječenje, vidi se da ovisnici o, primjerice, heroinu, prvi put na liječenje dođu nakon 7,5 godina, dok ovisnici o sedativima pomoć počnu tražiti u prosjeku tek nakon gotovo 17,9 godina! To, kao i činjenica da 46 posto njih ima djecu, dodatna je potvrda teze da je tabletomanija ovisnost srednje životne dobi.



Veliki broj tabletomana nikad i ne potraži pomoć za odvikavanje. U ukupnom broju liječenih ovisnika njihov je udio najviše dva posto.



Kod ovisnika o benzodiazepinima problem je i to što se simptomi apstinencijske krize u malo čemu razlikuju od simptoma koji su ih nagnali da prvi put uzmu taj lijek. Naime, apstinencija uzrokuje pojačanu tjeskobu, nervozu, napade panike, depresivno ponašanje, nesanicu, umor, manjak energije, letargiju, teškoće u koncentraciji i pamćenju, emocionalnu tupost…



Ne postoji posebna metoda odvikavanja od benzodiazepina. Jedina mogućnost je postupno smanjenje doze uz psihoterapijsku ili psihološku potporu stručnjaka.



Benzodiazepini se često krajnje nekritički propisuju osobama sa simptomima napetosti, stresa, nezadovoljstva, manjih tjelesnih smetnji ili nesanice. Često se uzimaju i samoinicijativno, za rješavanje manjih relativno stresnih situacija, pa čak i u posve normalnim, svakodnevnim, životnim situacijama.



- Mentalno zdravlje prvenstveno je javnozdravstveni problem - upozorava dr. Danijela Štimac, specijalist javnog zdravstva u Hrvatskoj. Mentalno zdravlje ne može se promatrati na razini pojedinca, nego na razini ukupne populacije, odnosno moramo ga uklopiti u politiku javnog zdravstva, strategije i programe za njegovu prevenciju, osobito povećanjem ukupne kvalitete života. To je stoga što problemi mentalnog zdravlja uzrokuju brojne probleme na društvenoj razini; znatan su dodatak zdravstvenim rashodima, pridonose radnoj nesposobnosti, smrtnosti, smanjenju ekonomske produktivnosti, siromaštvu i niskoj kvaliteti života.



Zdravstvena strategija



Potrošnja benzodiazepina u Zagrebu, upozorava dr. Štimac, od dva (Finska) do četiri (Švedska) puta je veća nego u skandinavskim zemljama. Tako visoka potrošnja i vrlo širok opseg njihova propisivanja (starijim ljudima, psihičkim bolesnicima, za sve poremećaje spavanja, psihosomatske tegobe, anksioznost i što je najgore vrlo često tijekom trudnoće) nema uporišta u terapijskim smjernicama s obzirom na činjenicu da su posrijedi lijekovi namijenjeni simptomatskoj, a ne etiološkoj terapiji koja trajno djeluje na kemiju mozga i normalizira je.  Iako pokazuje blagi trend smanjenja, potrošnja benzodiazepina u nas je još daleko od racionalne, veća nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, a slična samo nekim (istočnim) susjednim zemljama koje također nemaju jasne smjernice za racionalnu upotrebu psiholeptika.



Nije nikakvo opravdanje što benzodiazepini spadaju u jeftinije lijekove. U cilju racionalizacije u zdravstvu težište liječenja treba prebaciti na primarnu zdravstvenu zaštitu i djelovati preventivno: primarnom prevencijom treba spriječiti nastanak bolesti, sekundarnom - kontinuiranim praćenjem i adekvatnim liječenjem na razini primarne zdravstvene zaštite - smanjiti broj komplikacija i letalnih ishoda.



Razlog neracionalne potrošnje lijekova, osobito benzodiazepina, svakako je nepostojanje nacionalnih smjernica za propisivanje lijekova.



Osim kontinuiranog praćenja potrošnje lijekova, neophodno je provoditi stalnu edukaciju liječnika obiteljske medicine o pravilnoj terapiji temeljenoj na stručnim smjernicama.



U Hrvatskoj, pak, ne postoji službena strategija zaštite mentalnog zdravlja. Zavod za mentalno zdravlje pri Ministarstvu zdravstva u osnivanju je već nekoliko godina i još nije počeo s radom.



Skupina psiholeptika nalazi se na visokom 6. mjestu po potrošnji lijekova u trudnoći, a podatak još više zabrinjavajuć zbog činjenice da cjelokupnu potrošnju (35 % trudnica uzimalo je neki od tih lijekova po čemu je Hrvatska negativni izuzetak od svih europskih zemalja) u ovoj skupini čine benzodiazepini koji se u nas vrlo često (prečesto) neopravdano propisuju, odnosno nemaju pokrića u stručnim smjernicama. Te bi lijekove, po preporukama svih relevantnih zdravstvenih međunarodnih institucija trebalo strogo zabraniti tijekom trudnoće i dojenja jer i kod majke i kod djeteta mogu izazvati ovisnost, a kod novorođenčeta i apstinencijsku krizu.

Potrošnju psiholeptika u trudnoći treba zabraniti



Lacković: Lijekovi se kupuju bez recepta

Liječnici-specijalisti danas su u nezavidnom položaju. Najviše ih financira farmaceutska industrija, organizira im luksuzna putovanja i skupe seminare, a zauzvrat, naravno, očekuje da liječnici svojim pacijentima propišu baš njihove lijekove, kaže dr. Zdravko Lacković, profesor farmakologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Lacković ukazuje na trajni sukob između "onoga što liječi" i "onoga od čega se živi", ali i na paradoksalnu situaciju prema kojoj se cijene lijekova, za razliku od nekih robnih marki koje svuda u svijetu koštaju približno jednako, od zemlje do zemlje razlikuju i po deset puta.



Zato, smatra prof. Lacković, nerijetko dolazi do pretjeranog nagrađivanja propisivača lijekova:



- Je li uistinu potrebno da se promocija novog lijeka i seminar o njegovu djelovanju za liječnike jedne male europske države i članove njihovih obitelji održava na Kubi? - pita dr. Lacković. Ipak, napominje da su lijekovi nužni, kao i pomoć onih koji na njima neposredno zarađuju. Profit koji se veže uz lijekove na mikrorazini očituje se u činjenici da je čak i lijekove koji se prema zakonu smiju izdavati samo na liječnički recept u pojedinim privatnim, rjeđe u državnim, ljekarnama moguće kupiti bez potrebnog recepta.



- Psihofarmake u većini slučajeva nazivam "lijekovima stila života": neki su ljudi odabrali život u stalnoj brizi i strepnji i jasno da ga ne mogu zamisliti bez stalne (opravdane ili neopravdane) potrebe za benzodiazepinima, sedativima i hipnoticima. Drugi, pak, preferiraju psihostimulatore, poput efedrina, jer im daju osjećaj nadmoćnosti i potrebnu energiju za suočavanje sa životom. U oba slučaja ljudi biraju liniju manjeg otpora - kaže dr. Lacković koji je, kao farmakolog, i te kako svjestan negativnih posljedica prekomjernog konzumiranja psihofarmaka, a koje se u nas, zbog rasprostranjenosti, može smatrati društvenim problemom par excellence.





Hrvatska, nažalost, još uvijek nema razrađenu strategiju ni okvir za djelovanje na tom području premda bi je, s obzirom na mentalno-devastirajuće posljedice rata, još uvijek visoku stopu nezaposlenosti i siromaštva te relativno nisku kvalitetu življenja, ne samo trebala nego morala imati.



Europska strategija temelji se prvenstveno na stvaranju preduvjeta za pozitivno mentalno zdravlje. Nužnim elementima za duševno zdravlje ljudi smatraju se: životno blagostanje, osobno samopoštovanje i optimizam te osjećaj nadzora nad životom, sposobnost započinjanja, razvijanja i održavanja uzajamno kvalitetnih osobnih odnosa i sposobnost svladavanja svakodnevnih problema.



Do negativnog mentalnog zdravlja, pak, najčešće dolazi zbog: psiholoških patnji koje su posljedica nesnalaženja u životnim situacijama, događajima i problemima što vodi u "bolesti modernog društva" - depresiju i anksiozne poremećaje te pretjerane konzumacije alkohola, duhana i drugih psihotropnih supstanci, uključujući i zloporabu te neracionalnu potrošnju benzodiazepina.

Hrvatska nema strategiju zaštite mentalnog zdravlja

Očuvanje mentalnog zdravlja i sprečavanje njegova narušavanja na Zapadu se ubraja u prve tri najvažnije zadaće javnoga zdravstva. Smatra se društvenim, a ne individualnim problemom. Europska Unija još je potkraj 90-ih donijela smjernice za zaštitu mentalnog zdravlja, obvezujuće za sve postojeće i buduće države članice.



Željka Matković
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:15