TAJNA BANDIĆEVA POSTIZBORNOG USPJEHA On ima ono što nitko nema, ustanovu u kojoj ima mjesta za TV voditeljice, propale ministre, rođake...

U posljednjoj sceni posljednje epizode prve sezone “House of Cards”, glavni junak serije - kongresmen Frank Underwood (Kevin Spacey) - upravo se sprema postati dopredsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Do te pozicije Underwood se popeo tijekom devet epizoda prve sezone, ne prezajući putem ni od čega, uključujući i atentat na jednu novinarku te ubojstvo kongresmena kojeg je ugušio plinovima auspuha.

U toj posljednjoj sceni sezone, Underwood se upravo priprema za polaganje potpredsjedničke zakletve. Dok ga posilni odijevaju i pripremaju, Underwood se okreće i počinje govoriti prema kameri, što je omiljeni refrenski postupak autora serije. Underwood se obraća publici i kaže: “Postao sam potpredsjednik države, a da ni jedna jedina loptica nije za mene pala u kutiju. I live democracy!”

Ne znam je li je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić ikad gledao “House of Cards”: s obzirom na njegov zahtjevan protokolarni raspored, sumnjam. Ali, da je predsjednik stranke koje ima naziv kao kut azimuta ikad gledao ovu seriju, bez sumnje bi tu posljednju scenu posljednje epizode vrtio na plejeru opet, i opet. Milan Bandić, naime, baš kao i Frank Underwood, ovih dana ima razloga uskliknuti “I live democracy!”.

Prije samo dvije godine, naime, građani ove zemlje ubacivali su “loptice u kutiju”. Prije samo dvije godine građani su odlučivali o sudbini političkih pretendenata, pa tako i o sudbini Milana Bandića i njegove stranke koja se zove kao registarska pločica automobila. Tom prilikom, Milan Bandić baš i nije prošao bajno. Kad je družina Branka Horvatina prebrojala glasove, Bandićev je BM 365 spao na jednog i pol zastupnika. Zagrebački se gradonačelnik pritom mogao žaliti na nesklona mu izborna pravila. Mogao je zdvajati što je Zagreb razbijen na više izbornih jedinica, te što su neki njegovi dijelovi utopljeni u bizarne izborne jedinice koje sežu do mora i do planina na bosanskoj granici. Kako god, Bandić i njegova slovno-brojčana sekta našla se u poziciji izbornih gubitnika.

Tako je to bilo pred dvije godine. Ali, dvije godine kasnije Bandić zaista ima razloga voljeti demokraciju. Bez i jednih izbora, bez da je i jedna loptica za njega pala u kutiju, Bandić se ovog tjedna popeo na jedanaest zastupnika u Hrvatskom saboru. Za razliku od Underwooda, Bandić je to postigao a da pritom nikoga nije morao ni baciti pod metro, ni ugušiti ispušnim plinovima. Samo je raširio širokogrudne skute svoje prostrane kabanice, a u te su skute pritrčali i češki i albanski i romski manjinski predstavnici, i bivši SDP-ov načelnik Požege i bivša HNS-ove zastupnica.

Na koncu, Bandićeva svenacionalna pomirba dobila je svog najkrupnijeg kapitalca. BM 365 pristupila je i Milanka Opačić, žena koje je u 26 godina karijere bila i potpredsjednica vladajuće stranke, i ministrica, i potpredsjednica Vlade, da bi na kraju političkog puta shvatila da joj je brak sa strankom koja ju je politička izmislila postao zagušljiv i bez uzbuđenja. Stoga je prešla u Bandićev klub gdje će - citiraju je - “moći glasovati prema savjesti”.

I to je trenutak kad sam ja taj koji mora uskliknuti “I love democracy!”. Što - naime - ima veze to da ste vi hrvatski glasači svojim kutijama odredili da će Bandić imati jednog i po zastupnika, kad će objektivne sile realne ekonomije već do polovice mandata učiniti da njih bude - jedanaest?

Svatko tko ima želuca i volje analizirati tu mizernu skalameriju koja se zove hrvatska politička scena primijetit će - naravno - da su Milanu Bandiću u njegovu protudemokratskom metastaziranju na ruku išle svakovrsne okolnosti.

Prva i najvažnija jest ta što u ovom trenutku na hrvatskoj političkoj sceni postoje dvije nekoć utjecajne i važne stranke za koje je ili posve očito, ili sve očitije da idu neumitnom zalasku. Prva od njih je HNS, stranka koja je u hrvatskoj politici ionako vukla rđav glas kao prvorazredno klijentističko klupko. HNS-ovo vodstvo pobjeglo je iz koalicije s kojom su u Sabor izabrani i pružilo HDZ-u nužne ruke za opstanak Vlade. Ali, baš svi, od desnih do lijevih i od Ivana Vrdoljaka do kumica na placu znaju da je to “one way ticket” i da će HDZ narodnjake - kako je netko rekao - “iskrcati na prvoj stanici”.

A kad ih iskrcaju, to će biti to: ostracirani iz liberalnog bloka, HNS-ovci će - jednom kad Plenkoviću budu nepotrebni - ostati stranka bez baze, bez koalicijskog potencijala i bez političke budućnosti. Stranka u kojoj, ukratko, ne želite biti jednom kad autobus dođe do zadnje stanice. Ne želite pogotovo ako od politike kanite napraviti svoju profesiju, a ne poznajem puno HNS-ovaca koji od politike ne bi htjeli napraviti svoju profesiju.

Drugi takav terminalni bolesnik je SDP. Stranka s Iblerova trga tri je desetljeća bila nezaobilazna politička konstanta, jedan od dva magnetska pola u jednostavnom, bipolarnom hrvatskom političkom svemiru. Ta je stranka - međutim - u stanju spontanog poluraspada koji traje tako dugo da je sve manje vjerojatno da neće završiti u anihilaciji. Umni ljudi se i dalje argumentirano prepiru je li ovo što se sad događa s Bernardićevim SDP-om tek časovita kriza kakve je prolazio i HDZ, ili je - kako je to ovih dana sročila Aleksandra Kolarić - doista “game over”.

Ali, u ovom trenutku čak nije ni bitno je li “game” doista “over” ili SDP tek gubi na poluvremenu. Ono što je bitno jest percepcija. A s percepcijom stvari stoje tako da ni sami SDP-ovci više ne vjeruju da ta stranka ima budućnosti. Ne vjeruju da će ta stranka koja nikad nije našla svoj stvarni ideološki sadržaj i čiji glasači nepovratno stare ikad više imati ulogu kakvu je imala od sredine 90-ih do danas.

Stoga neki od SDP-ovaca traže druge političke opcije, neki kemijaju s Dalijom Orešković i kombiniraju treće (ili sto treće) puteve, a neki gledaju što će sirote sa sobom. Takav je - očito - i slučaj Milanke Opačić. Političarka bez dana provedenog u stvarnom radu u javnom ili realnom sektoru najednom se našla u situaciji da se grana na kojoj je 27 godina sjedila neumitno suši. Treba joj stoga - bemu miša - plaća. Treba joj nešto što će raditi nakon listopada 2020., ako ovaj saziv Sabora uopće i dotraje do kraja. A tu u prikrajku uvijek postoji čovjek koji vam u tome može pomoći. Ne “Better Call Saul”, nego “Better Call Milan”. Milan je taj koji vam uvijek može pomoći u takvim egzistencijalnim škripcima. Milan je taj koji vas uvijek može zapakirati tamo među nevistiće. Može, zato što Milan ima ono što nitko nema: ima holding.

I tu dolazimo do te čarobne supstance koja krije tajnu Bandićeva postizbornog uspjeha. Bandić - naime - ima novac. On ima zagrebački budžet. On ima holding, tu začuđujuće, dirljivo inkluzivnu ustanovu u kojoj ima mjesta uvijek i za bivše špijune, i za TV voditeljice, i za propale ministre, i za geopolitičke teoretičare, i za rođake, pa i za rođakove rođake i zemljakove zemljake. U razdoblju komunizma govorilo se kako su Sveučilišna biblioteka i Leksikografski zavod ustanove u koje komunistička vlast “parkira” političke disidente kad su jednom dospjeli na led.

Umjesto toga, Hrvatska sad ima široka prostranstva Zagrebačkog holdinga: te nemjerljivo velike pustopoljine u koje se može, kao u izbjeglički logor, smjestiti sve stranačke apatride, političare koje je stranačka kataklizma ostavila bez političkog krova nad glavom i bez samorazumljivog uhljebljenja. Pogorelci nekad dične lijevo-liberalne politike tako sad u buljucima skvotiraju BK 365, tražeći novu perspektivniju domovinu. Bandić - ukratko - ne bi trebao biti domena Interpola. On bi zapravo trebao biti pod paskom UNHCR-a.

Dok gleda taj razoružavajući striptiz i tu prijesnu prodaju biračke volje, čovjeku se ne može nego okretati želudac. S druge strane - opet - postoji li itko tko “omladinku Milanku” ili Mariju Puh može kuditi s moralno superiorne distance? Jer, samo ovog tjedna u Telegramu smo čitali kako je gradski vijećnik Đakova Goran Soldo prvo dobio posao u komunalnoj tvrtki Univerzal jer je bio dio vladajuće koalicije, a onda ga potom izgubio kad više nije bio. Slobodna Dalmacija je nekidan izvijestila da je Splitska županija uzela tri nove zaposlenice u stručnim službama, a sve su tri - niste iznenađeni - kćeri triju viđenih HDZ-ovaca.

U Splitu, dvije najveće stranke HDZ i SDP mogu biti ljuti politički rivali, no njihovi šefovi ogranaka imaju nešto dirljivo zajedničko: šef SDP-ova ogranka politički se zaposlio u Lučkoj upravi, a šef HDZ-ova u Hrvatskim cestama. Bio je - štoviše - toliko bezočan da je u gradskom vijeću, s te pozicije, postavljao vijećnička pitanja koja su se ticala - stanja cestovne infrastrukture.

Bandić je, ukratko, simptom. Pravila koja inače vrijede u hrvatskom društvu i politici on je samo doveo do krajnje, karikaturalne konsekvence, otvoreno ogoljavajući mehanizme po kojima funkcioniraju i politika i stranački život i javni sektor i kultura i - nemojmo se slučajno lagati - mi mediji. Zahvaljujući glasačima koji ga opet i opet biraju, zahvaljujući enormnom metropolitanskom budžetu na kojem sjedi, pretvorio se u “novog Tita” koji je “krao, al i nama dao”. A sve to, dragi prijatelji, vi plaćate, i to jednom mjesečno kad vam poštom stigne kuverta s koncentričnim pravokutnicima. E, pa nazdravlje.