SZUP protiv našeg malog mista

Zamislite sljedeću, hipotetsku situaciju. Mlad ste i obrazovan čovjek. U politiku ste ušli isključivo iz ideala i iz lokalpatriotskih pobuda. Vaši su vam sumještani povjerovali i izabrali vas za načelnika srednje ili male - recimo, otočke - općine. Zamislite, dakle, takvu idealnu situaciju, tako idealnu da u našem kontekstu zvuči kao nezrelo trabunjanje.

E, sad zamišljajte dalje. Na vašem otoku, gdje vladate pravedno i razborito, veliki je investitor počeo sklapati predugovore i zakapario velike površine negradivih suhozida, maslinika i pašnjaka. Otkupio je dvije trećine privlačne otočke uvale te u javnost pustio stiroporsku maketu svoje investicijske maštarije. Kakva to maštarije može biti, ne moram izmišljati, jer ih u ovom trenutku na Jadranu kola na desetine, a sve su navlas slične: apartmansko naselje, zimska marina za mega i giga jahte, hotelski kompleks, eventualno golf-tereni. Investitor - koji u načelu može biti čestit čovjek - pokazao je svoju stiropornu sanjariju ministrima, županima i diplomatskom koru, svi su ga oni potapšali po ramenu uz kurtoaznu potporu, te sad od vas očekuje da mu “uklonite prepreke“. Dakle - uplanite urbanističke planove, riješite infrastrukturu i za uši povučete one lokalne barabe koji ucjenjuju oko prodaje.

Ako ste vi jedan od gnjusnih, korumpiranih načelnika kakvih je nažalost mnogo, i ako vidite da “ima mene tute”, nikakav problem. Učinit ćete ono što se od vas očekuje, uzeti svojih tri do pet posto i lijepo živjeti idućih deset godina od rente svog kratkog političkog djelovanja. No, ako ne spadate u takvu vrstu političara, ako ste vi čestiti, odgovorni, obrazovani lokalpatriotski načelnik, vi ćete morati i sebi i drugima postaviti niz teških pitanja. Vama trebaju radna mjesta, treba vam lova od komunale, ali znate i drugu stranu. Je li taj projekt prevelik za vaš krhki otočić? Imate li za to dostatan dotok vode? Kako će se odvoditi smeće? Hoće li marina promijeniti struje i zagaditi gradsku plažu, od koje živi lokalni cimer fraj? Kakve će posljedice to imati za male iznajmljivače, vaše sumještane? Ako tamo gdje živite nema radne snage, tko će raditi i kakve će demografske posljedice iz tog priljeva proizići? Kao odgovoran političar, vi na ta pitanja morate pronaći nedvosmislene odgovore. Morate platiti desetke elaborata za koje sasvim sigurno nemate novca, a onda biste možda, na koncu svega, zaključili kako je srednji put najbolji. Bodulski oprezno i konzervativno rekli biste investitoru da projekt redimenzionira na manju mjeru, pa da će se kroz nekoliko godina vidjeti posljedice i odlučivati o daljnjem.

Tako bi, dakle, napravio otočki oprezan i skandinavski čestiti lokalni političar, dakle političar kakvog - recimo - desetljećima ne mogu naći ni najveći hrvatski gradovi, a kamoli bi oni mali. A kako bi onda hrvatsko društvo nagradilo tog odgovornog, nepotkupljenog poteštata?

Ako je suditi po novom prijedlogu koji je izišao iz Vlade, takav virtualni načelnik iz svijeta fantazije mogao bi dočekati samo to da mu Vlada pošalje kaznenu ekspediciju i eskadron smrti u obličju novog ureda kojim bi od kraja godine trebala predsjedati Marina Dropulić-Matulović. Kako, naime, čitamo, ta ministrica - žena koja desetljećima stoji u najgrotesknijem sukobu interesa suvremena hrvatske politike, i žena čiji resor smrdi od truleži - trebala bi biti šturmbanfirer novog Vladina tijela koje bi “uklanjalo prepreke” pred investitorima, i to poglavito prepreke koja postavlja ta prezira vrijedna provincija u obličju mušičave, tvrdoglave lokalne samouprave. Na te tričave lokalce koji su riječ “samouprava” shvatili predoslovno, pa misle da sami mogu odlučivati o svojim suhozidima i uvalama, novo će Dropulićkino tijelo poslati specijalce i helikoptere koji će poput Prinz Eugen divizije spaliti i porušiti sve “lokalne administrativne prepreke”. Tako je kapital u Hrvatskoj konačno dočekao ono što je oduvijek htio: umjesto SZUP-a dobili smo novi SZUP, samo što to sad nije Služba za zaštitu ustavnog poretka nego Služba za zaštitu ulagačkog projekta.

Ja potpuno razumijem biznis-sektor kad se (najčešće s pravom) ljuti na ono što naziva “antipoduzetničkom klimom u društvu”. Kod nas ljudi iz mnogo razloga - najčešće povijesno-objektivnih - poduzetnike a priori smatraju lopužama, “privatizacija” i “privatnik” više-manje imaju status psovki, a u zemlji koja je upravo groteskno prožiljena podmićivanjem nitko više nema ni miligram vjere da lokalna zajednica može nekog investitora podržavati, a bez da je tu štogod lešano plavim kuvertama. Međutim, kriza je izbila tlo pod nogama tom općem, pučkom antikapitalističkom osjećanju i ljudima pred očima razotkrila “spoznaju” kako je makar kakav poduzetnički muving bolji od ponižavajućeg, strašnog bezdana nezaposlenosti. U takvom okolnostima stvara se opasna atmosfera moralne ucjene u kojoj se bilo kakva investicija, bilo gdje i bilo kojih proporcija smatra boljom od socijalno degradirajućeg statusa quo. Takva atmosfera - koja smatra da je svaka investicija uvijek i svugdje apriorno dobro - dobit će novim Dropulićkinim “szupom” i svoje formalno, institucionalno otjelovljenje.

Problem je u tome što to nije istina. Kao što svaka investicija nije apriorno zlo, tako nije ni apriorno dobro, a da bi se razdvojilo jedno od drugog potrebno je imati zdravu i nepotkupljenu politiku, civilno društvo i materijalno i moralno neovisnu struku: dakle, sve one stvari koje mi u 20 godina nismo izgradili, nego smo se jako potrudili da je satremo u korijenu. U takvim okolnostima imamo megdan jedan na jedan između investitorske gramzive i neodgovorne grandomanije i intuitivnog, pa katkad i iracionalnog osjećanja građana da “tu nisu čista posla”. Kako izgleda takav OK koral dobro smo upoznali u majušnom slučaju Cvjetnog trga. A to je samo jedan neveliki trg koji ima sreću (ili - za drugog - nesreću) što se nalazi u strogom centru najvećeg grada, pred nosom 40.000 lakozapaljivih studenata, cijele struke, civilnog sektora, NGO-a i akademske zajednice. Pokušajte, međutim, zamisliti sve Hotoe svijeta kad krenu u pohod prema šipanima, mljetovima i zlarinima, prema komadima obale daleko od očiju Urše Raukar i Tea Celakovskog. Pokušajte ih zamisliti kad oboružani lobističkim milijunima krenu prema majušnim, malomišćanskim načelnicima nekog Sućurja, Primoštena, Stona ili Tučepa, a iza njih, poput oklopnog i artiljerijskog bekapa, stoje “jake snage” ministrice iz IGH? To je točka na kojoj naprosto prestaje demokracija i ulazimo u novu vrstu totalitarizma - samo ne totalitarizma koji pravi vrtiće, zubarske ordinacije i dječja igrališta, nego latinoameričkog, koji će nas ograditi nevidljivom žicom kao parije.

A sami smo krivi. Jer da nismo opet i opet i nanovo birali lokalne kabadahije - sve te kerume, zulime, bandiće i brkane - da smo građanski svjesno tražili ljude koji odbijaju biti dio koruptivnog lanca, lokalnoj bi se samoupravi danas vjerovalo i ona bi imala autoritet opirati se ovakvoj izvanjskoj agresiji. Ovako, razvoj, urbanizam i ekologiju krojit će nam prijeki sudovi.