Svijet nakon Libora

U našoj svakodnevici često ne primjećujemo da se pripremaju krupne promjene koje bi mogle radikalno promijeniti način funkcioniranja globalnog financijskog sustava te stoga, posljedično, i život naš svagdašnji.

Pretpostavljam tako da nikoga živog trenutačno u Hrvatskoj ne zanima baš ozbiljno kako će izgledati svijet bez najvažnijeg broja na svijetu, Libora. Nije to tema ni velikih svjetskih medija; nekom igrom slučaja, to vrlo važno pitanje ovih dana spomenuo je tek New York Times. A radi se o vrlo važnoj priči, o priči u kojoj je zanimljivo kako uopće prekinuti dio financijske povijesti u kojoj je slijed događaja u značajnoj mjeri predodređivao upravo taj Libor - izračun uz čiju se pomoć kalkulira kretanje enormne ukupne vrijednosti zajmova kućanstvima i korporacijama.

Da bi se razumjelo razmjere važnosti Libora, posebno treba naglasiti da je on ugrađen u oko 200,000.000,000.000 milijuna dolara vrijednih ugovora o složenim financijskim instrumentima koji se nazivaju derivativi. Radi lakšeg čitanja recimo da se radi o 200 milijuna milijuna. Puno, jako puno.

Što je zapravo Libor?

Riječ je o kratici za London Interbank Offered Rates, a mi smo ga u Hrvatskoj čitateljima u posljednjih dvadesetak godina najčešće objašnjavali kao prosjek vaganih kamatnih stopa odabranih velikih banaka i vodili se pomalo nepoštenom politikom “tko je razumio, razumio je”. Libor se proslavio u širokoj javnosti kad je otkriveno da su ga financijaši velikih banaka dogovarali, iako smo mi svi drugi, veliki naivci, vjerovali da je takvo što nemoguće.

Niti jedan drugi benchmark koji se ugrađuje u razne vrste financijskih ugovora nije toliko važan kao Libor.

Libor se računa tako da se banke svaki dan anketiraju o tome koliko su taj dan spremne platiti da bi posudile novac od druge banke. Pri tome se odbacuju najviše i najniže ekstremne vrijednosti te se na osnovi svih ostalih anketnih odgovora (brojeva) izračunava prosjek i iskazuje kao godišnja kamatna stopa. Tako dobiveni broj uzima se za definiranje ugovora o zajmovima za tvrtke i građane, ali i najsloženijih financijskih izvedenica ili, recimo, tzv. interest-rate swapsa.

Našim ljudima ne treba posebno objašnjavati značaj i financijsku logiku brojeva poput Libora; koncept promjenjive vrijednosti zajmova velik broj građana jako je dobro shvatio na kreditima vezanim uz švicarce ili eure te prosjeke kamatnih stopa (Euribor, Libor).

S obzirom na to da nakon velikih skandala zakonodavci neće forsirati banke i druge financijske institucije da obavezno koriste Libor, procjene da bi nešto tako važno poput Libora moglo nestati od 2021. godine sve su ozbiljnije. Čak su i velike Federalne rezerve (američka centralna banka) toliko zabrinute zbog inertnosti bankara oko mogućeg nestanka Libora da su organizirale panel na kojem se promišljalo svijet bez Libora. Pričalo se na tom panelu o jeziku, o bazičnoj terminologiji koja bi mogla zamijeniti Libor u ugovorima o zajmovima i raznim izvedenicama.

Problemi s nestankom Libora vrlo su složeni. Prvo, nitko trenutačno ne zna što bi ga moglo zamijeniti i, drugo, nitko ne zna kako osigurati miran prelazak na nešto drugo. Ono što su veliki svjetski regulatori dosta sigurni jest činjenica da predstoji ogroman posao pripreme (!) prelaska na “nešto drugo”, prelaska na “drugačiji” Libor ili nešto, recimo tako, skroz treće. Sama je priprema pitanje za sebe, a ništa konkretno još nije pokrenuto.

Zabrinuti su i Britanci. Šef britanskoga Financial Conduct Authoritya, Andrew Bailey, izjavio je tako pretprošli tjedan kako se nada da se “…diskontinuitet Libora neće smatrati udaljenom mogućnošću”, a pričao je i o “...neprimjerenoj uvjerenosti u opstanak Libora”. Ta “neprimjerena uvjerenost” najbolje se vidi kroz kontinuirani rast ugovora koji i dalje sadržavaju Libor. Nije stoga čudno što su se sa službenim upozorenjima oglasili i iz američke Commodity Futures Trading Commission.

Zašto se jednostavno ne ostavi dosadašnji Libor pa što bude, bit će?

To je malo složenije pitanje koje iziskuje mali uvod od jednog novinskog pasusa: Nakon skandala s namještanjem Libora jasno je da se nešto mora mijenjati. Na anketu o tome koliko su voljne platiti za dnevnu posudbu novca od drugih javlja se relativno malo banaka i treba primijetiti da nije isto odgovoriti na pitanje “Koliko ste jutros platili da biste posudili novac?” i “Koliko biste jutros platili da biste posudili novac?”

Budući da bankari odgovaraju na ovo drugo pitanje, jasno je da su njihovi financijski mešetari shvatili da su telefonski pozivi ili mail dovoljni za laganu manipulaciju tržištem. Pozicionirali su Libor tamo gdje su željeli - malo više ili niže. Da su se “sudionici tržišta” zapravo dogovarali, otkrili su novinari Wall Street Journala 2008. godine kroz priču o integritetu Libora, a poslije su ogromne istrage potvrdile njihove sumnje. Najveću kaznu dobio je bivši trgovac UBS-a i Citigroupa Tom Hayes koji je zaradio 11 godina zatvora.

Nakon ovakvog skandala Libor se ipak nastavio koristiti kao temelj povjerenja u ugovornom odnosu dvije stranke samo zbog toga što su se regulatori bojali nekontroliranog raspada sustava pa su nastavili nametati obvezu bankama da kreiraju Libor, ali to od 2021. više neće biti tako.

Ukratko, lako se može dogoditi da banke, kad izostane zakonska prisila, prestanu odgovarati na anketu o Liboru, a onda se, pak, otvara pitanje što će zapravo značiti klauzula s Liborom u enormnom broju ugovora.

Još je složenije pitanje kako u tom postliborovskom svijetu redefinirati postojeće ugovore koji moraju vrijediti i nakon eventualnog prestanka izračunavanja Libora ili nakon usvajanja dovoljno relevantnog “novog Libora”. Proces pripreme i tranzicije prema novom još je uvijek prava tabula rasa.

Ova pomalo čudna situacija s Liborom, koji je prije desetak godina izgubio svoj kredibilitet, još je jedan dokaz da čak i dobro organizirane zapadne demokracije s ogromnim financijskim iskustvom teško nalaze odgovore na pitanje o budućnosti svjetskoga financijskog sustava. Dugoročno je, čini se, samo riječ koju mi zapadnjaci razumijemo, ali je jako teško povezujemo s riječju planiranje.