SVEUČILIŠTE ZA 'FAKE NEWS' U svijetu u kojem Sedlar može biti cijenjeni režiser, a Čović uvaženi državnik, i Bandić može postati profesor emeritus

Znanost bi, obično se kaže, trebala služiti tome da se ustanovi istina. Istina bi pritom trebala biti do neke mjere mjerljiva i objektivna. Trebala bi biti što očišćenija od ideologije, a pošto ta čistoća nije apsolutno moguća, vlastite bi ideologije trebala biti obazrivo svjesna. Znanost bi, rekao bi Karl Popper, trebala biti takva da ju je moguće opovrgnuti. Ako je takva, ona bi morala biti jednaka u Zagrebu i Beču, Splitu i Tirani, Vancouveru i Teheranu.

Tako bi to trebalo biti, ali nije - a pogotovo ne u Hrvatskoj. Iz godine u godinu Hrvatska se sve više pretvara u balon istine unutar istine, komad ozemlja u kojem vrijede istine koje ne vrijede nigdje uokolo. Poput Srbije u 90-ima, Hrvatska se koncem 2010-ih pretvorila u zemlju koja uzgaja svoj paralelni svemir istina čija valjanost - za razliku od fizikalnih formula i učinaka cijepljenja - prestaje onog časa kada ste prešli Breganu i Nagykanizsu.

Iz nekog razloga, taj grdni neshvatljivi svijet s onu stranu Jadrana i Sutle nikako da povjeruje u te “naše” istine. Začudo, ostatak svijeta nije sklon vjerovati da je, recimo, Bleiburg dostojanstvena komemoracija. Da je Slobodan Praljak humanist i važni režiser. Da je Alojzije Stepinac bio gorljivi antifašist. Da je Herceg-Bosna bila vrt humanizma i snošljivosti. Ti čudni ljudi zapadno i sjeverno od Buja i Kumrovca nikako da, eto, konačno uvide istine koje su ovdje samorazumljive: da je Dragan Čović značajni i ugledni političar, da je Ante Čović vrsni prvoklasni filozof, da je Jakov Sedlar istaknuti režiser.

“Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži” bio je stari komunistički distih, a taj bi se distih uz minimum reciklaže mogao primijeniti i na Hrvatsku 2019. Što je više kleveta i laži, naime, hrvatski ideološki mainstream sve se tvrdokornije drži svoje verzije istine, istine ovjerene u biskupskim pismima i u prvom Dnevniku. A kad netko, pogotovo izvana, posumnja u ekskluzivnu istinu koja vrijedi između Une i Sutle, tada se tog i takvog - vrlo jednostavno - difamira kao udbaša.

Sve su to, rekla bi Bruna Esih, “manipulacije službi iz bivšeg sistema”, a u toj elaboriranoj Manolićevoj zavjeri pomno orkestrirano sudjeluju Haaški sud, svjetska udruga novinara, MoMA, Ivica Đikić, nadbiskup Klagenfurta i Gurka, Kunsthalle u Beču i osobno papa Frane. Kao za Srbiju 90-ih, i za Hrvatsku 2010-ih okolni je svijet postao silno jednostavan: on se svodi na jedno krupno, podlo antihrvatsko, zavjereničko klupko.

Druge zemlje bore se protiv “fake newsa” koji je u njima podzemna supkultura. U Hrvatskoj “fake news” nije supkultura: fake news je sastavni dio vladajuće ideologije. Ideologije koja nije vladajuća zato što je širi vlast (koja je odnedavna i sama njezina meta). Vladajuća je zato što vlada onim institucijama koje su trajnije od svake vlade. Vlada školom, vlada Crkvom, vlada javnim sektorom, sportom i akademskom zajednicom.

U normalnim okolnostima, “fake news” bi trebao imati svojeg prvog i glavnog prirodnog neprijatelja: a to je znanje. U normalnim okolnostima, to bi znanje trebalo biti utjelovljeno u institucijama kojima je posao da akumuliraju i šire znanje. Te se institucije zovu sveučilišta.

U normalnim okolnostima, sveučilište bi trebalo biti institucija koja će ljudima objasniti da Zemlja možda ipak nije ravna, da je cijepljenje civilizacijska dobrobit, a da ZDS nije postojao do 1941. U normalnim okolnostima, upravo bi sveučilište moralo biti mjesto na kojem istina s ovu stranu Bregane ne može biti različita od istine s onu stranu Bregane. U normalnim okolnostima, hrvatski balon laži ne bi mogao postojati upravo zato što postoji sveučilište.

Tako bi trebalo biti u normalnoj zemlji. Ali, Hrvatska po mnogočemu nije normalna zemlja, pa ni po tome. Jer, u Hrvatskoj je upravo sveučilište - i to posebice zagrebačko - ključni tvorac paralelne stvarnosti, utvrda lažnih vrijednosti i kriterija koji se raspadnu čim prijeđete carinsku rampu.

Zagrebačko sveučilište u posljednjih je desetak godina više puta pokazalo da za njega vrijedi “istina” koja ne vrijedi nigdje dalje od okretišta na Črnomercu. Zagrebačko je sveučilište to pokazalo kad je razjurivalo cijele ugledne odsjeke. Kad je dodjeljivalo programska sredstva. Pokazalo je to kad je za istaknute akademske dužnosti biralo profesore koji su krivotvorili vlastite bibliografije. Kad je za savjetnika za kulturu biralo Jakova Sedlara. Kad je za počasnog doktora odabralo Dragana Čovića.

Tijekom cijelog perioda rektorovanja Damira Borasa Sveučilište u Zagrebu aktivno je sudjelovalo u fabrikaciji laži - političke, strukovne, historiografske, meritokratske laži. Sudjelovalo je u tvorbi paralelnog svemira u kojem su svi to borasi i lanzibati akademski uglednici, u kojem je Jakov Sedlar doista ugledni umjetnik, a Dragan Čović cijenjeni političar i humanist. Ta proizvodnja izmišljene stvarnosti - stvarnosti nad kojom se s onu stranu Bregane i Trsta ili snebivaju ili joj se smiju - bila je moguća zato što su oni koji su taj simulakrum podržavali, od toga imali koristi. Borasovsko-čovićevski stroj za fabriciranje vrijednosti temeljio se na tome što je iza njega stajala debela kesa.

Radna mjesta, projekti, programska sredstva, novački ugovori - sve je to bilo “gorivo” koje je pouspješilo akademsku omertu. Da bi mogli fabricirati fikcionalni svijet kvazikriterija, borasi ovog svijeta trebali su prešutno pristajanje. To pristajanje su plaćali, a taj se dil ne razlikuje mnogo od korupcije.

U tom svjetlu treba razumjeti i novi akademski bizar koji je pobudio interes javnosti ovog tjedna: odluku zagrebačke univerze da počasni doktorat da mjesnom načelniku Milanu Bandiću. Počasni doktorat Bandiću samo je još jedan kamenčić u udvorničko-klijentističkom mozaiku fejk istine koji borasovsko sveučilište zida već godinama. Uostalom: u svijetu u kojem Sedlar može biti cijenjeni režiser, a Čović uvaženi inozemni državnik, u njemu i prvostupnik ONO i DSZ-a Bandić može biti profesor emeritus. Pošto je sve to izmišljeno i sve to ne postoji, onda fikcionalna može biti i Bandićeva čast.

Kod Bandićeva rukopoloženja, međutim, barem je nešto dobro: to što dodjela tog doktorata potpuno ogoljuje materijalno-interesnu dimenziju cijele te akademske pišurije. Kao što je Boras postao rektor i još to jest zato što je onima koji su ga birali širokogrudno dijelio javni novac, tako će i Milan Bandić postati počasni doktor zato što je nadario one koji će o doktoratu glasati. Taj koruptivni “mindset” zagrebačko sveučilište ovaj put nije niti skrivalo: izrijekom je naglasilo da Bandić doktorat dobiva jer je Muzičkoj akademiji - sagradio zgradu!

Maknimo sad na stranu činjenicu da tu zgradu Bandić nije sagradio, nego je uredio onu sagrađenu 60-ih. Maknimo na stranu i to kako je to napravio, a o čemu arhitekti (i sveučilišni profesori arhitekture) imaju proturječna mišljenja. Ono što je bit jest da Bandić nije Carnegie, koji je filharmoniju sagradio svojim novcem. On nije knez Esterházy, pa da je Haydna uzdržavao vlastitim feudalnim novcem. Bandić je zgradu Muzičke akademije obnovio javnim novcem, novcem koji se sakupio ubirući najveći prirez u državi, i to u petnaestoj godini “đukanovićevskog” mandata.

U bandićevskom administrativnom kozmosu nema strateškog planiranja, nema procedura, nema javnog raspravljanja, pretresanja, natječaja, nema participacije. U bandićevskom političkom svemiru, sve se odlučuje uz kavu i sok, a “knez” iz svoje lisnice odriješi kesu i nadaruje svoje podložnike. Tragedija je da je Sveučilište u Zagrebu - ono koje bi prvo trebalo biti protiv tog monarhizma - njega tako interioriziralo da ga koristi kao argument zašto je “doktor” zaslužan.

Tako stvari izgledaju u našem, bandićevskom, hrvatskom akademskom svemiru. A u ozbiljnoj zemlji s ozbiljnim univerzitetom gradonačelnika sveučilište ne bi mjerilo po onom što je što je on učinio za sveučilište, nego po onome koliko je sveučilište napravilo za njega. U ozbiljnom gradu s ozbiljnim sveučilištem gradonačelnika se ne bi mjerilo po šalovanju fakultetskih zgrada, nego po tome koliko je fakultet upregao u planiranje, razvoj, strategiju, mjeru izvrsnosti.

U normalnom gradu s normalnim sveučilištem nagradu grada dobio bi neki od uvaženih filmaša koji danas predaju na ADU, a ne Jakov Sedlar.

U normalnom gradu s normalnim sveučilištem profesori bi i teoretičari arhitekture bili uključeni u svaki arhitektonski natječaj, od fontane do fakulteta. Profesori konzervacije imali bi što reći o zaštiti spomenika. Profesori urbanizma imali bi što reći o urbanizmu. Akademske bi se stručnjake pitalo o strategiji otpada.

U normalnom gradu s normalnim sveučilištem fakultetski bi eksperti za urbanizam godinama brusili planove za Velesajam i Kajzericu, a ne bi gradonačelnik taj prostor utopio nekakvim emirima na fejk natječaju od 15 dana. Ne bi taj prostor utopio na temelju tendera za koji se javno ne zna ni tko ga je napravio niti s kim ga je raspravio.

Sveučilište, ukratko, ima točno onakvog Bandića kakav mu se sviđa. A Bandić ima točno onakvo sveučilište kakvo njemu paše. Ima veliki komad nekorisne bižuterije, golemi javni fikus. Ima kućnog ljubimca kojem će baciti keksić u usta, a on će mu potom polizati ruku. I ne samo da neće ne ugristi: neće - uz par čestitih iznimki - ni zalajati.