Dragi Bože, usliši molitve svih nas koji zaista volimo to ludilo od Svjetskog prvenstva, i sredi nekako da se sva sljedeća natjecanja organiziraju u zemljama koje to zaslužuju po zdravo razumskim kriterijima, a ne onima koji se tiču isključivo politikanstva.

Bože, poslao si nam krivog nebeskog poslanika, Seppa Blattera, koji je zbog karijerizma, i grčevite želje za očuvanjem pozicije bacio loptu na jug crnog kontinenta.

Zaista sam cijepljen od rasizma, od predrasuda, od zle krvi i loše energije. Doletio sam ovamo pun nada da će čitav ovaj cirkus izgledati zaista dobro, da ću se sjajno provesti, uživati u dobrom provodu začinjenom dekorom prvenstva, da ću razgovarati s ljudima iz čitavog svijeta, steći nove prijatelje, s guštom odlaziti na utakmice.

Doletio sam u nadi da je Južna Afrika meka zanimljivih priča, navijačkih, putopisnih, partijanerskih, u nadi da ću opravdati svetu misiju širenja kulta-akcije, gonzo navika i ideala otvorenih vidika.

Šipak.

Smrzavam se u blagavaonici hotela, potpuno razočaran, kuckam ovaj tekst pokušavajući ne sipati crnilo. Ali ne ide….

Sve sve, samo Afrika ne. Dajte sva sljedeća prvenstva Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj… U redu, u redu, postoji taj rotacijski ključ. Pa ako mora biti van Europe, neka bude Australija, ili Čile… Ma ako Afrika već mora dobiti organizaciju, zašto je nisu dali Maroku? Oh da, to bi bio puni pogodak, gledanje tekme u Marrakechu, a onda ples po ulicama glavnog trga i opuštanje uz nargile nešto kasnije. Ali zašto, k vragu, stvar smjestiti u ovu nedođiju…

A počelo je tako lijepo…

Iskoristio sam čari moderne tehnologije, na Nokijicu X6 ljepoticu instalirao APWorldCup aplikaciju, napravio marš rutu kretanja i izabrao najzanimljivije tekme. U OVI mapama sam provjerio vrijeme, zaključio kako je temperatura u JAR-u blago jesenska (7 stupnjeva po noći, 17 po danu), strpao u torbu majice kratkih rukava i nekakvu proljetnu jaknicu, i eto me sada tu gdje jesam. Pišem deset razloga zašto Južna Afrika nije trebala dobiti ovo prvenstvo.

10. Dislociranost

Povijest pamti i organizaciju prvenstva u SAD-u, gdje su se utakmice igrale na udaljenostima od nekoliko tisuća kilometara ( Chicago – Los Angeles). Nije problem što se u JAR-u utakmice odigravaju i u Johanesburgu i u Cape Townu (međusobno udaljeni skoro dvije tisuće kilometara), to je sasvim u redu, tako se postiže efekt da svijet upozna čitavu državu-organizatora.

Uostalom, tome se da doskočiti. Primjerice, locirate se u Johanesburgu, gdje se nalaze dva stadiona ( Soccer City i Ellis Park), a u krugu dometa nekoliko sati vožnje nalaze se i Pretoria i Rustenburg i Polokwane. Tako pokrivate teritorij četiriju stadiona, i sigurno će vam na noge dotrčati i Nijemci i Englezi i Argentinci.

Problem je što su sami gradovi veliki i sve je toliko dislocirano da ste osuđeni na neprestana vozikanja automobilom. Ako iz hotela krećete prema stadionu, a nakon toga na piće u jednu od normalnih četvrti, prevalit ćete stotinjak kilometara.

Ako putujete taksijem, ta će vas akrobacija koštati cca 200 dolara dnevno. Naravno, rijetko je tko toliko bogat da na taksi potroši 6.000 dolara. Zato je pametnije unajmiti automobil. Ali onda vas čeka druga zamka…

Nije riječ o otežanom kretanju, jer tu će vam pomoći navigacija i OVI karte na Nokijici X6 ljepotici. Problem je u tome što nakon utakmice ne možete popiti niti jedno pivo. Prometna policija je rigorozna i ne prašta nikakve alkoholne egzibicije. Jednom smo se zaustavili pored njih s namjerom da ih pitamo za adresu određenog noćnog kluba.

Smjesta su nas počeli ispitivati pijemo li alkohol. Mislite li u tom klubu piti alkohol? Zašto idete u klub ako ne mislite piti alkohol?

Onda se čovjek zapita ima li smisla cugati prije sjedanja za volan. Pa onda kasnije, u krugu okružnog zatvora, bolnim pokretima stražnjice nabadati loptu, igrajući vikendima košarku s lokalnim dečkima.

9. Faktor sigurnosti

Postoji nekakva informacija o tome kako su vlasti, neposredno prije početka održavanja prvenstva iz zemlje deportirale stotinjak tisuća okorjelih kriminalaca. Zanima me kako? Dali su oglas u novinama – dragi kriminalci, javite se u sabirni centar da vas fino deportiramo u Mozambik. I onda su svi krimosi postupili po naređenju, i u šest ujutro poslušno stali u red ispred odgovarajuće institucije. Hajte molim vas….

Neke četvrti Johanesburga su zaista pogubne ( Hillbrow). A ostale… hajmo reći da nisu ugodne. Ljudi znaju pretjerivati, nije baš istina da vas na svakom semaforu čekaju ljudožderi željni vaše krvi i vaših novčanika. Čak i ona upozorenja – nemoj se zaustavljati ispred crvenog svjetla na semaforu – ne vrijede. Svi staju i čekaju da se upali zeleno (za razliku od Brazila, gdje se noću semafori prebacuju na režim žutog svjetla, i gdje zaista nitko ne staje).

Ali činjenica je da se u svim gradovima zaista događaju ubojstva i pljačke. Nismo nazočili niti jednom nemilom događaju, ali znamo da nevolja ima. Autor ovog teksta nije zec, šetao je raznim četvrtima Bogote, Karakasa, La Paza, Manausa, Salvadora, S an Josea, Belize Citya…

Ali prosječan navijač koji nema toliko iskustva, ne osjeća se ugodno, pa vrijeme provodi na relaciji hotel - shopping centar. Ulice su sablasno prazne, pa zato i statistike ne bilježe slučajeve pljačkanja novinara, izvjestitelja i navijača.

8. Nikakva atmosfera

Činjenice iz točke jedan i dva rezultiraju pomanjkanjem bilo kakve ozbiljnije atmosfere World Cupa. Valjda su svima poznate scene iz Njemačke ili Francuske, kad gomile navijača čitave noći plešu i pjevaju na svim gradskim trgovima i šetalištima. Ima li ljepše slike od pomiješanih brazilskih, švedskih i hrvatskih zastava i dresova, kada se svi fotografiraju međusobno, kada se ekspresno na nekoj livadi pored ceste naprave dva gola, pa meksički i danski navijači, na dva mala, zaigraju jedni protiv drugih?

Ulice Johanesburga, Pretorije i Rustenburga su sablasno prazne. Jedina događanja čini okupljanje oko stadiona nekoliko sati prije početka utakmice. Ali opet, oko stadiona jedva da postoji pokoji kafić, pokoja terasa gdje će se navijači okupiti. Otpjevaju svoje, a nakon utakmice se rasprše u nepoznatim smjerovima.

Postoje dva mjesta koja će fuzionirati fanove navečer – Nelson Mandela Square i Melrose Arch. Riječ je o omanjim atrijima trgovačkih centara, gdje se okupi stotinu ili dvije navijača, malo pjevaju i oko ponoći odu na spavanje. Malu razliku čine dani kada igra Bafana Bafana (domaća selekcija), i u tim večerima ćete u Cacoonu ili Manhattnu (lokalni klubovi) zateći klijentelu odjevenu u dresove domaće reprezentacije. I to je sve.

Toliko o navijačkoj atmosferi Svjetskog prvenstva.

7. Organizacijska aljkavost

Stadioni ne izgledaju loše, dapače. Događanja u njima se odvijaju po strogim pravilima FIFE, to se ne može poreći. Ali sve ono oko njih, to je prava mizerija. Prvo i osnovno, sigurnosne provjere su toliko aljkave, da mi se čini da mogu unijeti pet ručnih bombi na svaku utakmicu.

Na ulazu u medija centar me lokalni dečko zamoli da mu pokažem sadržaj torbe. Ja mu kažem da unutra nemam ništa osim papira i Nokije X6 sa svom pripadajućom opremom, a on mi samo mahne da prođem. Na nekim ulazima moja torba prolazi rendgensku kontrolu, sprava pišti i tuli, ali službenica samo gleda na drugu stranu.

Kolega Josip Šarić (HRT) je jednom prilikom promašio parkiralište broadcasting centra, i zabunom se dovezao u VIP zonu Argentinske reprezentacije. Umalo da se nije zabio u Messija kad je ovaj izlazio iz autobusa. Nitko od organizatora nije trepnuo, niti postavio ikakva pitanja.

Svi volonteri oko stadiona, mahom lokalci i bijele i crne boje kože, na svako pitanje tipa 'oprostite, gdje je izlaz prema parkiralištu' – bleje u tebe kao tele u šarena vrata. Pitaš ih 'pa razumijete li Engleski?'. Odgovore sa 'naravno, pa mi smo iz JAR-a'. Pitaš – 'pa dobro, ako razumijete, gdje je izlaz prema parkiralištu?'

I dalje bleje…

Al Quaida je najavljivala aktivnosti postavljanja bombetina na određene stadione. Valjda su odustali, jer im je to sve prelagano za odraditi.

Dolazak i odlazak na utakmicu je toliko zbrkan, da samo nakon sraza Amera i Engleza satima napuštali parking zonu oko stadiona. Masa navijača-pješaka je zakrčila ceste, a prometna policija je sve to promatrala sa strane, držeći ruke u džepovima.

Mislim si samo što će se dogoditi ako se, kojim slučajem, dohvate dvije ratoborne navijačke skupine? Tko će ih razdvojiti?

Snage reda JAR-a sigurno ne.

6. Vuvuzele

Nikakvi apeli ne pomažu, nikakve peticije, molbe, žalbe niti najave tužbi. Javilo mi se nekoliko prijatelja iz Hrvatske, sve redom zagriženih nogometnih fanatika, koji kažu kako jednostavno – zbog vuvuzela ne gledaju prvenstvo.

Neizdrživo je, zaista. Teško je pojmiti koliko je to iritantno u živo. Deseci tisuća ljudi bez smisla i rezona pušu u te trubetine, ubijajući bukom bilo kakav pokušaj da se na stadionu začuje pravo navijanje.

Na poluvremenu utakmice Danska - Nizozemska napustio sam stadion i otišao do media centra u miru pogledati ostatak utakmice.

Jedini zvuk koji je nadglasao vuvuzele bilo je navijanje meksičkih navijača (nadglasali su riku slonova na desetak sekundi), te Good Save the Queen koji su otpjevali engleski navijači. Ostatak dekora – trube trube trube…

Ali one nisu samo na stadionu, one su svugdje oko nas. U shopping centrima, u tim rijetkim barovima i kafićima.

Nekoliko prijatelja mi je poslalo poruke sa molbama da im donesem vuvuzele. Donijet ću ih, uz molbu da u Hrvatskoj nitko ne puhne u njih dok sam u krugu od deset kilometara.

5. Zima

Pametna opcija 'vremenska prognoza' u OVI kartama na Nokijici X6 ljepotici rekla mi je prognozu za prvih sedam dana boravka u JAR-u. Ali prošlo je već deset dana od mog dolaska, i dogodila mi se zima… što zima, zimetina! U predjelima oko Cape Towna pada snijeg. Kod nas u Johanesburgu je pakleno hladno, i samo čekam kada će gazda hotela na recepciji izvjesiti raspored čišćenja snijega.

Ne bih se čudio ako ostatak prvenstva repke odigraju s crvenim loptama za zimske uvjete.

Pa dobro, ovo sad nije fer… pa ne može FIFA srediti da u Africi, u kojoj trenutno vlada zima, bude toplo i sunčano. Ali Svjetsko prvenstvo je stvar koja se, tradicionalno, događa u ljetnim uvjetima, u doba kad sjeverna polutka planete ionako uzme godišnje odmore (u našim krajevima i bolovanja). Pa zašto onda dati domaćinstvo zemlji u kojoj će vrlo vjerojatno, negdje oko četvrtfinala – sniježiti.

A gore, u blaženom Maroku, sada je tako toplo…

4. Cijene smještaja i aranžmana

Lokalna valuta zove se rand, i za 100 kuna čovjek dobije oko 110 randa. U boljem restoranu u Montecasinu, tura pića (tri dupla viskija sa kolom) košta stotinjak randa. Ova informacija govori o tome kako su cijene umjerene (onako – zagrebačke), uz napomenu da su ugostitelji, u vrijeme World Cupa, podigli cijene za dobrih 20 posto. Ista je stvar s taksistima, koji naplaćuju sulude iznose za vozikanja gradom.

Sve bi se to dalo podnijeti, da i hoteljeri nisu podigli cijene noćenja, ali za 200 – 300 posto. Jednokrevetna soba u jednom od hotela Sandtona (dobra četvrt) košta cca 300 eura, a poslije prvenstva će se spustiti na uobičajenih 100-tinjak eura.

Zbog svega toga, agencije u zemljama iz kojih se regrutira navijački korpus podigle su cijene aranžmana na nekoliko tisuća eura (avio-karta, smještaj, ulaznice). Prosječan navijač si to ne može priuštiti, pa je i odaziv fanova na ovom prvenstvu neuobičajeno malen. Jednostavno, iz bogatijih zemalja je došlo uobičajeno puno navijača, a iz onih manje bogatih - šačica.

3. Nelagoda zbog HIV-a

Hajmo napisati za sve one koji to ne znaju, ako još ima takvih - HIV se ne prenosi socijalnim kontaktom. Od pedeset milijuna lokalnih žitelja, deset milijuna je zaraženo HIV-om. Srećom, nećete se zaraziti rukovanjem ili pijenjem iz čaša iz kojih je pila zaražena osoba.

HIV ćete dobiti u slučaju seksualne interakcije sa zaraženom osobom, u slučaju da ne koristite odgovarajuću zaštitu u vidu kabanice. Premda, statistike kažu da, ako i ne koristite zaštitu, imate velike šanse da vam se ne dogodi ništa.

Osobno, ne zanima me seksualna interakcija ni s kim osim sa vlastitom nevjenčanom suprugom, ali ima ovdje momaka koji bi rado zatražili usluge odgovarajućih dama. Pa tko voli, neka izvoli.

Jedino mi se mota po glavi što će se dogoditi ako, ne daj bože, slomim nešto, ili se razlijepim u kakvoj prometnoj nesreći, pa mi zatreba transfuzija.

Zabiju ti iglu u ruku, gledaš kako crvene kapljice kapaju, pa si misliš…

2. Nema Hrvatske

O zla sudbino, o proklete stative i vratnice protiv Ukrajinaca. O Slavene, o dečki… Još ne mogu vjerovati da se nismo plasirali na prvenstvo.

Srce me boli kad vidim da su ovdje obje Koreje, Alžir, Novi Zeland, Švicarska, Australija…

Srce me boli…

Europsko prvenstvo je pet puta snažnije natjecanje od Svjetskog. I zaista je nevjerojatno kakve su se nogometne trube ovdje provukle. A nas nema…

1. Nek susjedu crkne krava

Na prvenstvu svijeta igraju naši susjedi Slovenci i Srbi. Ovo valjda nije potrebno dalje objašnjavati…

(Članak pod pokroviteljstvom Nokie)