SUZANA BARILAR Branitelji bi htjeli status vječnog božanstva

Trebalo je 225 dana da od Savske 66 dospiju s one strane vrata Banskih dvora. Bili su, doduše, neki od njih na istoj toj adresi - Markov trg 2 - i prije pet, šest mjeseci, ali se to prigodno zaboravilo. Jer bolje zvuči ono: premijer nas ne želi primiti već sedam mjeseci, a mi samo tražimo dijalog.

Konačno su dobili ono što su tražili.

Došli su u vojnim uniformama. Svečanim. Ali poruka je bila jasna: ovdje ćemo mi zapovijedati i nas će se slušati!

Pa smo tako gotovo dva sata od četvorice predstavnika prosvjednika - branitelja iz Savske, slušali razloge zbog kojih više od sedam mjeseci prosvjeduju u ilegalnom šatoru, zbog kojih su u vojnim odorama došli pred prozor Milanovićeva doma, zbog koji su prijetili “peglanjem po zapovijedi”, zbog kojih su ne jednom blokirali jednu od najprometnijih ulica u Zagrebu, pa čak i plinskim bocama, zbog kojih su najavljivali postrojavanje ratnih brigada i HOS-ovaca, zbog kojih su otvoreno prijetili onima koji su su usudili dignuti glas protiv njihovih nezakonitih poteza, zbog kojih su tražili policiju da odbije poslušnost državi o čijoj bi se sigurnosti trebali brinuti...

Sve u suprotnosti za zakonom.

Ali, koga briga.

Ipak su oni hrvatski branitelji. A oni, kako to tumači čovjek koji pretendira postati novi predsjednik hrvatske Vlade, ne moraju poštivati zakon.

Kad se, pak, radi o njima, onda ne samo da traže poštivanje zakona do svakog zareza, što je apsolutno legitimno i opravdano, već traže i da se zakoni kroje po njihovoj mjeri i željama.

Pa tako eto ne bi da im se prava definiraju nekim drugim zakonom, osim onim o pravima branitelja, ne bi da je za njih nadležno bilo koje ministarstvo, osim Ministarstva branitelja jer valjda ta druga ministarstva vode iz neke druge države. Htjeli bi i da dovijeka ostane mogućnost za ostvarivanje statusa invalida temeljem psihičkog oboljenja, iako je od rata prošlo 20 godina. A htjeli bi i da se objavi registar agresora, iako je Franjo Tuđman još 1996. godine oprostio svima koji su bili na neprijateljskoj strani.

Je li ono što smo čuli na jednom od najiščekivanijih sastanaka u Vladi vrijedno svega što se događa posljednjih sedam mjeseci?

Nema sumnje da je svakome njegov problem najveći i da ga nije briga za druge, koji su možda i u deset puta težoj situaciji. Nema sumnje da 100-postotnom invalidu sigurno nije lako i da ima bezbroj zdravstvenih problema koji postaju još teži kad imate zdravstvo koje nam je na koljenima. Nema sumnje da je nekome tko je ostao bez 800 kuna opskrbnine taj novac velik kao kuća, ako drugih prihoda nema. Nema sumnje da se oni koji su u mirovini boje da im ona sutra, kada bude razdvojena na dio iz staža i iz proračuna, ne bude manja.

Sve su to legitimna pitanja i legitimni problemi za koja pobunjeni branitelji s pravom očekuju objašnjenja odgovornih. Ali oni ne mogu biti opravdanje da proteklih sedam mjeseci manja skupina ratnih veterana čini sve ono što je činila kršeći zakone i propise. Tim više što je zaista riječ o manjoj skupini. Koliko god im to bilo teško čuti, od te činjenice teško mogu pobjeći. Jer u Registru branitelja takav status ima pola milijuna ljudi. Pa ako čak i maknemo one koji su u njemu našli nezasluženo jer su bojišnicu gledali samo na televiziji i kažemo da je pravih branitelja bilo maksimalno 350 tisuća, zanemariv je broj onih koji su se uključili u ovo šatorsku bunu radi “borbe za dostojanstvo hrvatskih branitelja i Domovinskog rata”. Šatorom u Savskoj prodefiliralo je maksimalno tisuću ljudi, ali čak i da ih je bilo triput više, to je još jedan posto branitelja.

Ako dakle samo jedan posto populacije, za koju prosvjednici tvrde da je zastupaju i u čije ime govore, podržava ono što čine, onda je zaista vrijeme da se zapitaju jesu li na pravom putu i je li vrijeme da se šator makne.

A ako su zaista u Savskoj isključivo zbog problema koje su naveli i koji su, ruku na srce, znatno manji od problema kakve danas imaju mnogi drugi naši građani, onda je za očekivati da njihova pobuna prestane kada se pokaže volja vlasti da te probleme riješi.

Oni sami najbolje mogu demantirati optužbe kako ih je instruirala politika odnosno HDZ.

I jedna i druga strana napravila je prvi korak i kompromis - prosvjednici nisu došli s ultimatumom za smjenu ministra branitelja jer su shvatili da tu nema kruha, ali Milanović ih niti jednom rječju nije optužio da su produžena ruka Tomislava Karamarka i njegove stranke.

I ne samo to. Uspio je Milanović izustiti da o njima ne misli da su militanti i barbari, ali tek kad je čuo da je Josip Klemm preko usta prevalio kako ova vlast ipak nije nenarodna.

Dobar početak. No, čini se da je kraj još daleko. Pogotovo ako su obje strane na sastanku u ponedjeljak imale figu u džepu.

Na šatoru je i dalje natpis “oba su pala, oba će pasti”. A do izbora je još najmanje šest mjeseci.

Najavljeni pregovori, o kojima su se dogovorili, a koji bi trebali uslijediti sljedećih tjedana pa i mjeseci pokazat će je li dijalog u Banskim dvorima bio samo predstava za javnost u režiji politike ili stvarna želja da se poboljša status branitelja.